Rijeka je ostala bez još jednog velikana svoje sportske baštine. U 71. godini preminuo je Romano Rubinić, nezaobilazno ime rukometa na Kozali i čovjek čiji je rad obilježio desetljeća predanosti, entuzijazma i volonterstva.
„Romano je legenda našeg voljenog kluba Kozale”, kazao je dugogodišnji prijatelj i nekadašnji sudac Dubravko Konjuh, prisjećajući se zajedničkih početaka i rada na Memorijalu Zvonimir Škerl. Upravo taj turnir, pokrenut u čast poginulog suigrača i hrvatskog branitelja, godinama je raspirivao rukometni žar u kvartu, a Rubinić je na njemu bio – kako sugamiltavno svjedoče – „Katica za sve”.
Rođen 1952., Rubinić je kao vratar branio boje Kozale, a kratko i Raba. Nakon igračke karijere zadržao se uz teren: postao je sudac, potom vjerni kroničar i tehnički voditelj brojnih selekcija. Posebno se istaknuo uz zapaženu generaciju rukometašica Zameta, koja je osvajala vrhove hrvatskog rukometa i igrala europske susrete.
Strast prema sportu ispreplitala se s informatičkom znatiželjom – u danima kad računala još nisu bila uobičajena, Rubinić je vodio statistike i brinuo da svaki podatak bude na pravom mjestu. Njegova svestranost dovela ga je i do nogometnog travnjaka: kao prevoditelj priskočio je kolegi Milanu Peroviću pri intervjuu s talijanskom zvijezdom Robertom Bettegom na Kantridi.
Posljednjih godina život ga nije štedio: u kratkom razmaku oprostio se od supruge i sina Andree, također rukometaša i strastvenog navijača milanskog Intera. Unatoč osobnim gubicima, ostao je čvrst oslonac prijateljima, redovito se okupljajući u kvartovskoj „Sambi” i nestrpljivo čekajući današnja izdanja dnevnih novina koje je razmjenjivao sa susjedom Vlahom.
Dok današnja Kozala kuca na vrata najvišeg ranga natjecanja, njezin vječni čuvar gola pridružio se na onom drugom svijetu preminulom suigraču Borisu Vozuu. Kozalski rukomet time gubi još jedno prepoznatljivo lice, a tribine „čiburića” ostaju bez čovjeka čije je ime postalo sinonimom za bezrezervnu ljubav prema sportu i zajednici.
Iza Romana Rubinića ostaju mnogobrojni prijatelji, generacije igrača koje je podučavao i uspomene na bezbrojne utakmice na malom asfaltiranom igralištu gdje je, kako kažu Kozalčani, sve počelo – i gdje će se, sasvim sigurno, još dugo prepričavati priče o „Romeu s Kapitanova”.