Hollywood je ostao bez još jednoga od svojih nenametljivih, ali gigantskih stupova. Robert Duvall, dugogodišnji sinonim za pouzdanu, nenaglašenu, a uvijek dojmljivu glumu, umro je u 95. godini – točno godinu nakon što je u istim godinama otišao njegov nekadašnji cimer i česti kolega Gene Hackman.
Duvallova filmografija proteže se kroz više od šest desetljeća i teško je pronaći ulogu koja nije nosila njegov prepoznatljivi pečat dubine. Publika i kritika navikli su da „ukrade” scenu neovisno o vremenu provedenom pred kamerom: od petominutnog pojavljivanja kao Boo Radley u „Ubiti pticu rugalicu” (1962.) do monumentalnih nastupa u vrhuncima sedme umjetnosti.
Ključan korak donijela je suradnja s Francisom Fordom Coppolom. Kao tihi, proračunati consigliere Tom Hagen u „Kumu” (1972.) i „Kumu II” (1974.) zaradio je prvu nominaciju za Oscara, postavši svojevrsna tampon-zona između impulzivnih Corleoneovih sinova. Njegova odsutnost u trećem dijelu sage ostavila je vidljivu prazninu koju zamjena nije uspjela popuniti.
Potpuno drugačiju energiju donio je kao pukovnik Bill Kilgore u ratnoj viziji „Apokalipsa danas”. Nesputanom nonšalancijom izgovorio je repliku koja je ušla u povijest filma: „Volim miris napalma ujutro”.
Prije mafijaških odaja i vijetnamske džungle, Duvall je već bio zapažen na pozornicama Broadwaya, u televizijskim antologijama poput „Zone sumraka” i u filmovima kao što su „Bullitt”, „MASH” te „The Rain People”. George Lucas povjerio mu je glavnu ulogu pobunjenog radnika u distopijskom „THX 1138”, čime je potvrđena njegova sposobnost da „nestane” u liku – vrlina zbog koje je često opisivan kao „običan čovjek” koji magnetski vuče pogled kamere.
Za kolege je bio pouzdano sidro svake glumačke postave, onaj koji nenametljivo usmjerava energiju seta. Publika ga je, pak, doživljavala kao lice istinske autentičnosti – ne heroja ni antiheroja, nego čovjeka od krvi i kostiju, sposobnog da u nekoliko kadrova otvori cijeli unutarnji svemir lika.
Odlaskom Roberta Duvalla završava još jedno poglavlje zlatnog doba američkog filma. Ostaju uloge kojima se, kako je često pisano, „p(r)osvijetlio ekran” i primjer karijere bez padova – karijere u kojoj „nikad nije odigrao lošu ulogu”.