Mađarski filmski velikan Béla Tarr, jedan od najutjecajnijih redatelja europske kinematografije, preminuo je u 70. godini nakon duge i teške bolesti, objavilo je Mađarsko udruženje filmskih umjetnika. Obitelj je zamolila javnost i medije za razumijevanje i privatnost u ovim trenucima.
Tarr je stekao svjetsku slavu zahvaljujući iznimno dugim, hipnotičkim kadrovima, crno-bijeloj fotografiji i mračnim temama koje su obilježile njegove filmove „Sátántangó” (sedam i pol sati), „Werckmeister harmonije” i „Čovjek iz Londona”. Iako ih se često opisuje kao sumorne, sam je redatelj u jednom prošlogodišnjem intervjuu rekao: „Moje su to komedije. Možete se puno nasmijati … Želim da iz kina izađete snažniji.”
„Kino je izgubilo jednoga od svojih istinskih junaka”, poručio je producent i bivši predsjednik Europske filmske akademije Mike Downey. „U vremenu koje kao da je zaboravilo osnovne ljudske vrijednosti, Tarrovi filmovi ostaju nevjerojatno relevantni i moćni.”
Rođen 1955. u Budimpešti, Tarr je odrastao u umjetničkoj obitelji – otac mu je bio scenograf, majka suflerica. Kao dječak je glumio u televizijskoj adaptaciji Tolstojeve „Smrti Ivana Iljiča”, a već u tinejdžerskoj dobi snimao je 8-milimetarske dokumentarce. Prvi dugometražni film, socijalnu dramu „Obiteljsko gnijezdo” o stambenoj krizi u Mađarskoj, realizirao je 1979. godine.
Prijelom u estetskom stilu dogodio se 1988. s „Prokletstvom”, nastalim prema scenariju pisca Lászla Krasznahorkaija. Sedam godina poslije uslijedila je ekranizacija njegova romana „Sátántangó”, koju su kritičari proglasili vizionarskim remek-djelom. Istom autorskom tandemu Tarr je ostao vjeran do kraja karijere, a od filma „Werckmeister harmonije” (2000.) na režiji je kao ravnopravna suradnica potpisana i njegova životna partnerica Ágnes Hranitzky.
Uspjeh „Werckmeister harmonija” otvorio mu je vrata međunarodnih koprodukcija: u „Čovjeku iz Londona” (2007.) nastupila je Tilda Swinton, a film je premijerno prikazan u Cannesu. Posljednje redateljsko djelo, „Torinskog konja” (2011.), Tarr je opisao kao „priču o težini ljudskog postojanja i monotoniji svakodnevice”. Nakon toga se povukao iz režije, posvetio producentskom radu i 2013. u Sarajevu osnovao filmsku školu film.factory.
Njegov utjecaj proteže se od američkog redatelja Gusa Van Santa, čiji je film „Gerry” izravno nadahnut Tarrom, do sunarodnjaka Lászla Nemesa, koji mu je asistirao na snimanju „Čovjeka iz Londona”.
Premda je u kasnijim godinama isticao da mu politička klima u domovini otežava rad, Tarr je nastavio podupirati mlade autore i ostavio golem trag na svjetskoj kinematografiji. Odlaskom ovog „majstora sporog filma” europski film ostao je bez jednoga od svojih najoriginalnijih i najhrabrijih glasova.