Književni krugovi oprostili su se od Stjepana Čuića, istaknutoga prozaika i publicista, koji je u Zagrebu preminuo u 81. godini.
Rođen 1. travnja 1945. u Bukovici kraj Tomislavgrada, Čuić je srednju školu završio u Osijeku, a na zagrebačkom Filozofskom fakultetu diplomirao jugoslavistiku te ruski jezik i književnost. Karijeru je započeo kao lektor u izdanjima kuće „Vjesnik“, a od 1979. do 1990. predavao je hrvatski jezik na Sveučilištu u Bambergu. Kasnije je vodio Treći program Hrvatskoga radija i uređivao tjednik „Tlo“.
Čuić se u književnosti pojavio 1961. godine pričama objavljenima u nizu časopisa, među kojima su „Modra lasta“, „Polet“, „Republika“ i „Forum“. U prozi je osobito istraživao mehanizme vlasti u totalitarnim režimima, spajajući realističku matricu s elementima fantastike i groteske.
Njegov roman „Orden“ (1981.) smatra se kanonskim djelom suvremene hrvatske književnosti – satiričnom, formalno raskošnom kritikom društvenih i političkih struktura. Kazališna adaptacija zabranjena je 1983., a izvedena tek 1990. u Zagrebu; djelo je prevedeno i na njemački jezik. Među brojnim naslovima izdvaja se i pustolovni roman za mlade „Tajnoviti ponor“ (1990.), kao i publicističke knjige „Abeceda licemjerja“, „Lule mira“ te „Tumač vlasti“.
Dobitnik je brojnih priznanja: za zbirku „Staljinova slika i druge priče“ 1971. je osvojio Nagradu Sedam sekretara SKOJ-a, a godinu poslije i Nagradu lista „Mladost“. 1975. i 2011. nagrađen je Večernjakovom nagradom za kratke priče, 2021. Nagradom grada Zagreba za životno djelo, a 2025. Medaljonom grada Tomislavgrada za očuvanje zavičajnoga identiteta.
Odlaskom Stjepana Čuića hrvatska je književnost izgubila glas koji je neumorno razotkrivao apsurde vlasti i svijeta oko sebe, ostavljajući za sobom bogat opus prožet satirom, fantastičnim motivima i dubokim ljudskim uvidima.