Dramaturg Tom Stoppard, jedan od najblistavijih i najutjecajnijih pisaca suvremenog kazališta, preminuo je u 88. godini u svom domu u Dorsetu, okružen obitelji.
Predstavnici agencije United Agents priopćili su da je Stoppardova smrt označila gubitak autora čije su djelo krasili „briljantnost i humanost”, „duhovitost, drskost, velikodušnost duha i duboka ljubav prema engleskom jeziku”.
Brojne počasti stigle su sa svih strana kazališnog i kulturnog svijeta. Mick Jagger opisao je Stopparda kao „gianta” pozornice koji je „izrazito intelektualan i vrlo duhovit u svim svojim dramama i scenarijima”. Redatelj Nicholas Hytner prisjetio se „zapanjujuće velikodušnosti i znatiželje” kojom je Stoppard pratio rad kolega, dok je Rupert Goold na društvenim mrežama napisao da je „Stoppardova magija bila prisutna u svemu što je napisao, a pritom je bio i najdobrohotniji, najpodupirući čovjek”.
U znak sjećanja, West End će u utorak na dvije minute prigušiti svjetla.
Dug put od Rosencrantza do Leopoldstadta
Od trenutka kada je njegovo remek-djelo „Rosencrantz and Guildenstern Are Dead” 1966. izgovoreno s margina Edinburgha, nova Stoppardova premijera postajala je kulturni događaj. Slijedili su „Jumpers”, „Arcadia”, „The Real Thing”, „Rock ’n’ Roll” i, u kasnijim godinama, osobno i povijesno prožeta „Leopoldstadt”. Ukupno je napisao više od 30 kazališnih komada, niz televizijskih i radijskih drama te scenarije za filmove poput „Brazil”, „The Russia House” i, zajedno s drugim autorima, Oscarom ovjenčani „Shakespeare in Love”.
Hollywood ga je često angažirao kao nenadmašnog „spasitelja” scenarija; air-lift iz tuša zbog zastoja na „Schindlerovoj listi” tek je jedna anegdota iz karijere u kojoj je dorađivao „Indiana Jonesa i posljednji križarski pohod” i „Osvetu Sitha”.
Od izbjeglice do viteza
Rođen 1937. kao Tomáš Straussler u tadašnjoj Čehoslovačkoj, s obitelji je pobjegao pred nacistima, da bi mu otac poginuo u japanskome zarobljeništvu u Singapuru. Nakon bijega u Indiju njegova se majka udala za britanskog časnika Kennetha Stopparda, pa je obitelj poslije rata stigla u Englesku. Tom je s 17 godina napustio školu i postao novinar u Bristolu; upravo je novinska vještina britkog pera kasnije protkala njegove dramske tekstove.
Premda su ga u ranoj fazi proglasili više „mozgom nego srcem”, kritike su naveliko utihnule nakon „The Real Thing”, snažne ispovijesti o ljubavi i nevjeri. Stoppard je volio istaknuti da mu je „Arcadia” vjerojatno najuspjelije djelo, dok mu je „The Invention of Love” najdraže.
Ideološki se opisivao kao „plašljivi libertarijanac” i „počasni Englez”, podržavao Margaret Thatcher i potpisao pismo potpore američkoj intervenciji na Grenadi 1984. Godine 1997. kraljica mu je dodijelila titulu viteza, a 2013. primio je nagradu PEN Pinter za „odlučnost da kaže stvari onakvima kakve jesu”.
Kasno otkriveno židovsko porijeklo pretočio je u „Leopoldstadt”, kasniju kroniku židovske bečke obitelji uništene Holokaustom – dramu koju mnogi smatraju njegovim krunskim djelom.
Posljednji aplauz
Tri braka, legendarna gostoljubivost i društvenost, istovremeno povučeni radni rituali – sve je to činilo Stoppardov šarm kojem su kolege nerijetko zavidjele, kako je to slikovito sažeo dramatičar Simon Gray: zavidjeti mu se moglo na „izgledu, talentu, novcu i sreći, a da ipak ne izaziva zavist”.
Odlaskom Toma Stopparda svjetsko kazalište gubi autora čija će se „stoppardijanska” igra riječima, filozofijom i emocijama dugo pamtiti. U utorak će se na londonskom West Endu svjetla ugasiti na dvije minute, ali djela koja je ostavio zasjat će još dugo.