Švedski glumac Björn Andrésen, čiju je ljepotu slavni talijanski redatelj Luchino Visconti 1971. proglasio „najljepšim dečkom na svijetu”, preminuo je u 70. godini života.
Andrésen je postao globalna senzacija sa samo 16 godina zahvaljujući ulozi anđeoskog Tadzia u Viscontijevoj ekranizaciji Mannove „Smrti u Veneciji”. U Londonu ga je redatelj osobno predstavio publici i potpisao trogodišnji ugovor, koji je mladića katapultirao u središte glamura, ali i pod povećalo javnosti.
Dokumentarni film „Najljepši dečko na svijetu” redateljskog dua Kristina Lindström – Kristian Petri, premijerno prikazan na Sundanceu, kasnije je pokazao koliko je taj meteorski uzlet obilježio i opteretio ostatak Andrésenova života. Glumac je godinama pokušavao pobjeći od slike vječnog dječaka; posebno ga je pogodilo kada je feministica Germaine Greer 1983. bez njegova pristanka uvrstila Tadzijevu fotografiju na naslovnicu svoje knjige „Najljepši dečko”.
Usprkos ranoj slavi, njegova filmska karijera ostala je skromna. Namjerno je odbijao uloge koje su eksploatirale njegov izgled te se zadovoljavao epizodama u švedskim serijama poput „Wallandera” i „Jordskotta”. Međunarodna publika ponovno ga je primijetila tek 2019. kada se, s dugom sijedom kosom i ispijenim licem, pojavio u hororu „Festival straha” („Midsommar”).
Paralelno je njegovao glazbenu stranu: završio je glazbenu školu u Stockholmu, snimio nekoliko pop singlova koji su postali hitovi u Japanu, a neko je vrijeme svirao u sastavu Sven Eric’s Dance Band, koji je napustio prije tri godine.
Privatni život obilježili su usponi i padovi. Oženio je pjesnikinju Suzannu Roman, s kojom ima sina, no brak je završio razvodom. Mediji su posljednjih godina pisali o njegovoj borbi s financijskim problemima i mogućnošću prisilnog iseljenja iz zapuštenog stana, što je Andrésen javno priznavao.
Još dok je bio tinejdžer, pratile su ga glasine o seksualnoj orijentaciji zbog povezanosti s Viscontijem i homoseksualnom tematikom filma. „Nikada nisam bio ni s kim od njih u vezi”, govorio je, podsjećajući kako mu je posebno neugodno bilo kada ga je redatelj odveo u gay bar gdje se osjećao „kao meso na pladnju”.
Unatoč svemu, studenti glazbe kojima je predavao opisivali su ga kao karizmatičnog i predanog mentora – udaljenog od svjetala pozornice, ali i dalje zaljubljenog u umjetnost.
Vijest o njegovoj smrti podsjetila je filmski svijet na blistav i težak teret ljepote koja ga je proslavila, ali i pratila poput sjene. Uzrok smrti zasad nije objavljen.