Povjesničarka umjetnosti Snješka Knežević (1938.–2024.) preminula je nakon teške bolesti, ostavivši za sobom golemo nasljeđe u istraživanju i očuvanju zagrebačkog urbanog tkiva.
Rođena 1938., diplomirala je te doktorirala povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, nakon što je studij započela i na Sveučilištu u Münsteru, gdje je paralelno slušala njemački jezik i književnost. Kao urednica i komentatorica na Trećem programu Radio Zagreba djelovala je od 1964. do 1990., a usporedno je prevodila književna djela s njemačkog jezika.
Od kraja osamdesetih svoju je energiju potpuno usmjerila znanstvenom radu. Kao stalna vanjska suradnica Instituta za povijest umjetnosti istraživala je urbanizam, arhitekturu, teoriju umjetnosti i zaštitu spomenika. Posebno je voljela gornjogradske ulice među kojima je i stanovala, na Visokoj, pa se upravo taj dio grada često pojavljivao u njezinim tekstovima.
Poznata po beskompromisnoj borbi protiv devastacije javnog prostora, nije se ustručavala javno prozvati odgovorne. Podržavala je projekte arhitekata poput Nenada Fabijanića i Milana Šosterića, ali je jednako odlučno kritizirala ono što je smatrala štetnim za povijesnu jezgru grada.
Posljednji tekst objavila je o zatvaranju Markova trga. Tada je ocijenila da je odluka Ustavnog suda o nenadležnosti „jednako sramotna” kao i samo zatvaranje, naglasivši kako takvi potezi pokazuju „nedostajanje opće kulture, razumijevanja urbanosti i povijesti”. Upozorila je i da je „ograđen, nepristupačan i pretvoren u parkiralište limuzina političara, Markov trg danas sramota i uvreda za grad, građane i kulturu”.
Odlazak Snješke Knežević ostavlja prazninu u hrvatskoj povijesti umjetnosti i javnom zagovaranju očuvanja kulturnog nasljeđa. Zagreb je izgubio kroničarku koja je, kako su mnogi naglašavali, poznavala svaki njegov kutak i neumorno dizala glas kako bi ga zaštitila za buduće naraštaje.