Na Međunarodni dan pismenosti, 8. rujna, profesorica hrvatskog jezika s 30-godišnjim iskustvom Deborah Brajković iz OŠ dr. Mate Demarina u Medulinu skreće pozornost na sve lošije navike čitanja među djecom i mladima.
„Djeca ne čitaju dovoljno, to je u silaznoj putanji”, kaže Brajković. Na nedavnom stručnom skupu doznala je da „veliki dio prošlogodišnjih maturanata nije znao što znači riječ požrtvovnost”, a znatan broj njih pao je na eseju. Iako Hrvatska na PISA testiranjima do četvrtog razreda nadmašuje prosjek dijela EU-a, rezultat do 15. godine naglo opada.
Profesorica primjećuje porast teškoća u učenju: „Gotovo u svakom razredu postoji barem jedno dijete s disleksijom ili mješovitim teškoćama.” Problem nije samo tehničko čitanje, nego razumijevanje; učenici imaju ograničen rječnik i slabu koncentraciju za duže tekstove.
Često se, kaže, događa da djeca ne prepoznaju ni osnovne elemente slikovnice – naslovnicu, autora ili gdje je prednja strana. Razlog vidi u tome što im roditelji rijetko i površno čitaju, a djecu priklanjaju ekranima.
Program lektire dodatno odbija srednjoškolce. Susret s epovima poput „Ilijade” umjesto pristupačnijih ulomaka „zamrzne” želju za čitanjem, dok se ocjene lako dobivaju preko internetskih sažetaka. „Lektiru treba prilagoditi da djecu privuče, a ne odbije”, ističe.
Predlaže više sati hrvatskoga ili smanjenje gradiva kako bi ostalo vremena za objašnjavanje nepoznatih riječi, pisanje sastavaka i analizu teksta. U suprotnom, upozorava, riskiramo generaciju koja neće razumjeti medije, a time postaje podložna manipulaciji.
Pad interesa za učiteljske i profesorske studije vidi kao dodatnu prijetnju. „Motivacija za čitanje dolazi iz kuće, ali profesori se tome moraju posebno posvetiti.”
Brajković upozorava i na gubitak hrvatskog standarda pod pritiskom engleskoga i lokalizama. Učenici, ali i njihovi roditelji, nerijetko ne znaju hrvatske ekvivalente za svakodnevne pojmove poput „škura” ili „gepeka”. „Narječja nisu niži sloj jezika, nego dio kulturne povijesti”, naglašava.
Zaključuje da bi „uvođenje medijske kulture i pismenosti” moglo pomoći djeci razviti kritičko mišljenje, ali ključ ostaje u ranom poticanju čitanja i razumijevanja riječi – pojma bez kojeg i sama požrtvovnost postaje nerazumljiva.