Ruski operni i orkestralni repertorij desetljećima je bio sastavni dio europskih pozornica te je stekao značajnu međunarodnu reputaciju. Ipak, nakon što je 2022. pokrenuta invazija na Ukrajinu, mnoge su europske kulturne institucije prekinule suradnju s umjetnicima koji su pokazivali javnu bliskost s Moskvom. Iz solidarnosti prema Kijevu otkazan je dio ruskih programa, a neka slavna imena – povezivana s predsjednikom Vladimirom Putinom – uklonjena su s popisa nastupa.
Jedan od najistaknutijih primjera je dirigent Valery Gergiev, koji je godinama slovio za glavni simbol ruskog orkestralnog ugleda. U prošlosti je već održavao koncerte u područjima gdje su bile raspoređene ruske snage, a javno je podržavao poteze Kremlja. Zbog invazije na Ukrajinu najprije je izgubio angažmane u brojnim europskim gradovima. Sada se, međutim, predviđa njihov nastavak: najavljeno je da će Gergiev, zajedno s Mariinsky orkestrom, održati nekoliko koncerata u Barceloni sljedeće godine, što je izazvalo oštre reakcije. Europski dužnosnici potvrdili su kako ne žele da se Gergievljevi nastupi financiraju sredstvima EU-a, ističući kako bi inzistiranje na nastupima osoba koje podržavaju rat bilo neprihvatljivo.
Ukrajinski ministar kulture Mykola Tochytskyi pozvao je kazališne i koncertne kuće u Europi na oprez prilikom ponovnog angažiranja ruskih umjetnika: „When you have a Russian active cultural action in [your] country, it’s immediately about disinformation and about preparing some kind of act of aggression.” Pojasnio je kako smatra da je prerano vratiti rusku kulturu na svjetsku scenu dok traje invazija na Ukrajinu.
Glenn Micallef, europski povjerenik za kulturu, zauzeo je stav da bi pjevači i glazbenici koji su podržavali rat trebali ostati isključeni s najprestižnijih europskih pozornica. „European stages should not be giving any space to those who are supporting this war of aggression against Ukraine,” izjavio je, naglasivši kako se ne smije situacija svesti na zaslugu same umjetnosti dok oružani sukob još traje.
Osim Gergieva, u središtu pozornosti ponovno se našla i ruska sopranistica Anna Netrebko. Ona je ranije istaknula da se ne bavi politikom te je kritizirala invaziju, no protivnici ukazuju da je svojedobno javno hvalila Putinovo vodstvo i financijski pomagala obnavljanje kulturnih institucija na područjima kontroliranima proruskih separatista. Iako su je brojne svjetske kuće u početku odbile pozvati, Netrebko se postupno vraća i rasprodaje koncerte, pa tako i u Europi. Ukrajinske su vlasti oznanile kako njezina umjetnička prisutnost može poslužiti kao „mekana moć” Rusije, zbog čega su je i sankcionirale.
Prosvjedi protiv nastupa ruskih opernih zvijezda već su zabilježeni u pojedinim gradovima: neki ukrajinski redatelji otkazuju vlastite projekte gdje se pojavljuju ruski umjetnici, a skupine prosvjednika okupljaju se ispred kazališta. „For us Ukrainians, a boycott of everything Russian is not a question of culture and art, it is a question of security,” rekao je jedan ukrajinski redatelj, ističući bojazan da bi nastupi ruskih zvijezda mogli poslužiti promicanju „službene” verzije događaja i ublažavanju međunarodne kritike prema Kremlju.
Argument o odvojenosti umjetnosti i politike često se navodi kao opravdanje za suradnju s ruskim glazbenicima. Kritičari, međutim, ističu da se time potiskuje činjenica da Rusija koristi umjetnička postignuća i poznate kulturne ličnosti za jačanje vlastite međunarodne pozicije. Kako tvrde ukrajinski akteri, „Putin is separate … missiles and bombs are separate, and opera is separate,” ali dodaju i: „there is a connection in everything, the most direct connection.”
Za sada ostaje vidljivo da je europska kulturna scena podijeljena. Neki organizatori lobiraju za povratak slavnih ruskih izvođača i vjeruju da je kultura most koji bi mogao ublažiti napetosti. Drugi, predvođeni ukrajinskim i europskim političkim glasovima, upozoravaju da bi takvi nastupi mogli poslužiti kao instrument propagande koji relativizira stvarnost agresije na Ukrajinu. Pitanje uklapanja ruskih glazbenika u europski kulturni krajolik tako postaje ne samo stvar umjetničke odluke, nego i političke odgovornosti.
