Više od četiri desetljeća nakon Islamske revolucije, carskoplave zastave s lavom i suncem opet se povremeno vijore teheranskim ulicama. Slike su potaknule nagađanja: može li Reza Pahlavi, sin posljednjeg iranskog šaha, postati vođa ako režim ajatolaha posrne?
Skepsa nije mala. Dinastija Pahlavi, utemeljena tek 1925. kad je Reza Šah I kao pukovnik kozačke garde svrgnuo kadžarskog vladara, nikada nije stekla duboko povijesno uporište. Njezinu krhkost pokazao je već drugi šah, Mohammad Reza Pahlavi, kojega su Britanci 1941. instalirali umjesto oca, a Sjedinjene Države 1953. pučem učvrstile na prijestolju nakon što je premijer Mohammed Mosadekh nacionalizirao naftu.
Rezultati "bijele revolucije" – gradnja škola, tvornica i infrastrukture – do kraja 1970-ih donosili su modernizaciju, ali i duboku ovisnost o Washingtonu. Iranci su, prisjećaju se stariji, bili "građani drugog reda" dok je moćna tajna policija SAVAK gušila svaku kritiku. Evin, zloglasni zatvor na sjeveru Teherana, postao je simbol straha, a nezadovoljstvo je kulminiralo revolucijom ajatolaha Homeinija 1979.
U egzilu u Sjedinjenim Državama, najstariji šahov sin Reza Pahlavi diplomirao je komunikacije i stekao pilotsku licencu američkog ratnog zrakoplovstva. Još 1980-ih sam se proglasio "kraljem Irana", no politička struktura oporbe unutar zemlje ostala je raspršena. Za mlađe prosvjednike on je prije svega nostalgični simbol, dok mnogi koji pamte SAVAK-ovu strahovladu odbijaju svaki povratak dinastije.
Razmetna proslava koju je Mohammad Reza 1971. priredio u Perzepolisu – šatorsko naselje dizajnirano u Parizu, 50 000 uvezenih pjevica i delicije dopremljene zrakoplovima iz „Maxima” – danas služi kritičarima kao podsjetnik na raskoš odvojenu od prosječnih Iranaca. Isto vrijedi i za podatak da je Iran tada bio jedina država izvan SAD-a koja je nabavila najnaprednije lovce F-14 Tomcat.
Ako bi trenutni sustav posrnuo, pitanje nasljednika otvorilo bi složenu dilemu: jesu li Iranci spremni obnoviti monarhiju ili traže sasvim novi model vlasti? Dok dio prosvjednika u ulicama gaji romantiziranu sliku nekadašnjeg sjaja, kolektivna sjećanja na represiju čine da povratak Pahlavija ostaje sve samo ne izvjestan.