Povjesničar Hrvoje Klasić u 58. epizodi emisije „Kontrapovijesti” na VIDA TV ugostio je Nikolu Tomašegovića, profesora povijesti s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, kako bi rasvijetlili vječno sporno pitanje – trenutak nastanka hrvatske nacije.
Na početku razgovora Klasić podsjeća da se u raspravama o državama i nacijama obično ističu dva povijesna obrasca: „Kod Francuza i Talijana je drugačije, nastaje prvo država pa se počinje graditi nacija”, dok je u jugoslavenskom kontekstu, kaže, problem bio što su „već postojeće nacije ušle u novu državu”.
Tomašegović pritom razlikuje francuski model, gdje „apsolutna monarhija još od 17. stoljeća” prethodi naciji, i njemački model, u kojem se „nacija integrira na temelju ideje o zajedničkoj kulturi, jeziku” prije no što nastane jedna država.
Najspornije pitanje – hrvatska nacija
Prema Tomašegoviću, odgovor o nastanku hrvatske nacije ovisi o perspektivi:
- Za neke počinje „od početka nekog oblika državnosti na ovim prostorima”.
- Drugi je smještaju još ranije, u „genetske markere”.
- Povjesničarka Mirjana Gross tvrdila je da se „ne možemo govoriti potpuno o hrvatskoj naciji do početka 20. stoljeća” jer tek tada široki slojevi prihvaćaju novu identifikaciju.
„Ono što je neprijeporno... jest da je prvi moderni nacionalni pokret koji je i donio modernu nacionalnu ideju na hrvatske prostore bio ilirski pokret ako govorimo o 1830-ima”, zaključio je Tomašegović.
Nacionalizam – od samohvale do negacije drugih
Klasić otvara i pitanje nacionalizma: „Kad nacionalizam nije više samo veličanje vlastitog nego umanjivanje nekog drugog?” Tomašegović odgovara da se negativni tonovi vide već u ilirskom pokretu, posebice naspram mađarskog nacionalizma. Slične motive iščitava i kod Ante Starčevića: Srbe „ne mrzi kao narod koliko mrzi one koji smatraju da Srbi jesu narod”, a „još veći problem” vidi u Nijemcima i germanskoj kulturi, osobito u odnosu prema vladajućoj dinastiji.
Razgovor zaključuje zamjedbom da su 19-stoljetni intelektualci nacionalizam izgovarali bez današnjih negativnih konotacija te da će suvremeni građani „prije istaknuti nacionalni identitet nego vjerski, odnosno vjerski će više biti potvrda nacionalnog”.