Premijera drame „Požari/Incendies” u režiji Ivana Plazibata sinoć je u Hrvatskom narodnom kazalištu Split pružila publici tri intenzivna sata u kojima ratne traume prelaze granice prostora i vremena. Tekst libanonsko-kanadskog autora Wajdija Mouawada prati posljedice oružanih sukoba koje, četrdeset godina poslije, pogađaju i one koji nisu ni rođeni u vrijeme ratovanja.
Aktualnost teme osjeća se već u prvim minutama: u svijetu u kojem pojedini moćnici promatraju geopolitiku poput partije Monopolija, komad podsjeća na to da se nasilje ne završava potpisivanjem primirja. Plazibatov je odabir hrabar i zbog repertoarnog rizika – tko će, nakon cjelodnevnih vijesti o sukobima, navečer tražiti još ratnih priča? – no ansambl je energijom i preciznošću dokazao da kazalište može ponuditi katarzu, a ne samo „još jednu porciju crnih misli”.
Snažna režijska rješenja naglašavaju kako rat unakažuje živote više generacija: prvo onih koji preživljavaju granate, zatim njihove djece koja nasljeđuju šutnju, i naposljetku unuka koji otkrivaju istinu. Publika je predstavu pratila u potpunoj tišini, a na završetku nagradila glumce dugotrajnim pljeskom.
Jedina fizička nelagoda dolazila je od dobro poznatih neudobnih stolica splitskog HNK-a, što troipolsatni format čini dodatnim testom izdržljivosti. Unatoč tome, dojmovi nakon izlaska iz dvorane svode se na istu rečenicu: „Kući odlazite drukčiji.”
„Požari” jasno progovaraju protiv svakog oblika nasilja, podsjećajući da rat ne završava na bojišnici, nego živi u srcima i sjećanjima onih kojima je oduzeo budućnost. Upravo zato splitska je premijera dokaz da umjetnost, koliko god teška bila, ostaje nužan prostor suočavanja s realnošću koju bismo najradije zaboravili.