Grad Split priprema se za proslavu Svetoga Duje, a među ovogodišnjim laureatima gotovo je sigurno da će se naći i ime Jurice Gizdića – kroničara, publicista i neumornog čuvara hajdučke baštine.
Gizdić, koji je preminuo prošle godine, trebao bi dobiti Nagradu za životno djelo posthumno. Za splitsku je javnost to više simbol nego formalnost: čovjek koji je, kako su prijatelji znali reći, „Hajduk živio za doručak, ručak i večeru”, ostavio je opus kakav se rijetko viđa.
• 94 objavljene knjige, od čega 24 posvećene Hajduku • još najmanje tri rukopisa spremna za tisak, s ambicijom da dosegne okruglu stotku • sustavno prikupljena arhiva dokumenata o dalmatinskom sportu i radu Hrvatskoga olimpijskog odbora
Enciklopedijski pristup
Osim što je bilježio svaku važniju statistiku splitskih i dalmatinskih klubova, Gizdić je bio i institucija za provjeru činjenica: novinari, treneri i povjesničari redovito su mu se obraćali po podatke „iz prve ruke”.
Prijatelji kažu da se „pojavio niotkuda, kao da ga je Bog poslao” – i odmah zaronio u prašnjave arhive, sortirajući ulaznice, zapisnike i požutjele fotografije. Ta je strast iznjedrila monografije koje danas čine temeljnu građu svake priče o Hajduku, ali i šire, jer je Gizdić jednakom preciznošću opisivao olimpijce, atletičare i veslače.
Hajduk kao obiteljska saga
U njegovim se tekstovima Klub ne pojavljuje samo kao sportski kolektiv, nego i kao društveni fenomen. Opisivao ga je „kao obitelj”, a vlastiti je život ritmizirao prema utakmicama, jubilejima i godišnjicama. Zablistao je i kao urednik brojnih zbornika, a redoviti je gost bio i u Hrvatskome olimpijskom odboru, gdje je pomagao slagati službenu statistiku.
Zato vijest da će Gradsko vijeće Splita gotovo sigurno potvrditi posmrtno priznanje prihvaćena je bez ijednog upitnika. Kad službena objava stigne, mnogi će reći da je riječ o Gestu, velikom slovom napisanu – jer Jurica Gizdić već je odavno osvojio ono najbitnije: trajno mjesto u kolektivnoj memoriji dalmatinskog sporta.