U zaselku Rupine, na osami podno južnih obronaka Velebita, već više od tri desetljeća u trošnoj kućici živi 82-godišnja Marija Maruna. Infrastruktura je do njezine adrese stala – voda iz javnog sustava nikada nije uvedena, a posljednji susjedi odselili su se tijekom ratnih godina.
„Sinko, da dere… to je čudo. Nisu nam dali vodu, a narod se iselio kroz rat”, opisuje starica tihu svakodnevicu u kojoj je zima najteži protivnik. Kad bura zapuše, put do jedinog izvora – stare gusterne udaljene dvjestotinjak metara – pretvara se u borbu protiv leda i oštrog vjetra.
Samoća, priznaje, teže pada od hladnoće. No unatoč udaljenosti od gradova i sve slabijim nogama, ne želi biti teret svojoj djeci koja žive u inozemstvu. „Bit ću ovdje dok mogu. Ovo je moj dom”, kaže, sklapajući drvena vrata kroz koja prodire planinska tišina.
Marijina priča podsjeća na stotine pustih sela diljem Like i Dalmacije u kojima žive tek poneki stariji stanovnici. Bez osnovne infrastrukture, ali s dubokim osjećajem pripadnosti zemlji i kućnom pragu, oni se oslanjaju isključivo na vlastitu snagu i rijetke posjete rodbine ili socijalnih službi.
Dok se hrvatski političari prepiru oko demografskih mjera, pod Velebitom jedna baka svakodnevno dokazuje koliko su voda, društvo i siguran put do trgovine – pitanja života, a ne politike.