Duboko ispod ulica Harkiva, u mreži hladnih betonskih tunela gradske podzemne željeznice, snimljen je potresan dokumentarac „Photophobia” redateljskog dvojca Ivana Ostrochovskog i Pavola Pekarčika. Film prati dvanaestogodišnjeg Nikitu i tisuće sugrađana koji su, bježeći od neprekidnog granatiranja, podzemlje pretvorili u improvizirano sklonište i novi dom.
Kamera se spušta na Nikitinu visinu i s njegovom znatiželjom prolazi kroz napuštene vagone, spavaonice od kartona i metalnih klupa te blještavo osvijetljene perone bez ijednog tračka prirodnog svjetla. Ispod neonskih lampi odzvanjaju sirene, ratne obavijesti s razglasa i tiha priznanja o nestašici hrane i bolestima uzrokovanima dugim boravkom bez sunca.
Usprkos stalnoj prijetnji koja dolazi s površine, redatelji pronalaze toplinu u svakodnevnim ritualima zajednice: djeca se igraju, odrasli kuhaju skromne obroke, a stariji gitarist Vitalij pretvara hodnike u improviziranu koncertnu dvoranu. Njegove pjesme, nalik glazbenoj naraciji filma, daju ritam Nikitinim avanturama i podsjećaju da je potreba za druženjem jača od mraka rata.
Posebno vrijedi scena u kojoj se Nikita i nova prijateljica Vika upuštaju u igru skrivača među parkiranim kompozicijama – trenutak u kojem se, makar nakratko, ruši barijera između djetinjstva i katastrofe nad glavama. Redatelji tim prizorima suptilno naglašavaju otpornost ljudi svih generacija i moć spontanih, malih radosti.
„Photophobia” tako ne nudi ratnu kroniku već intimno svjedočanstvo o tome kako, čak i kad je sve svjetlo svedeno na hladnu fluorescenciju, zajedništvo može osvijetliti život.