Ove godine navršava se točno pola stoljeća otkako je Martin Scorsese premijerno prikazao „Taksista”, film koji je 1976. osvojio Zlatnu palmu u Cannesu i ubrzo postao jedan od najutjecajnijih naslova američke kinematografije.
Radnja smještena u mračne četvrti New Yorka sredinom 70-ih prati Travisa Bicklea, bivšeg marinca i vijetnamskog veterana kojega kronična nesanica pretvori u noćnog taksista. Vozeći kroz grad ispunjen prostitucijom, kriminalom i drogom, Bickle osjeti sve snažniji poriv da „očisti prljavštinu ulica”, pa kreće u osobni rat protiv nasilja koje ga okružuje.
Legendarni Travis prikaz je odigrao Robert De Niro, dok su u ključnim ulogama nastupili Jodie Foster kao djevojčica Iris, Cybill Shepherd kao idealizirana Betsy te Harvey Keitel u ulozi svodnika Sporta. Foster je za svoj nastup bila nominirana za Oscara u kategoriji sporedne ženske uloge, a film je iste 1977. dobio još tri nominacije – za najbolji film, glavnu mušku ulogu i originalnu glazbu.
Glazbu je skladao Bernard Herrmann, oskarovac i dugogodišnji suradnik Alfreda Hitchcocka; „Taksist” je ujedno bio njegovo posljednje djelo. Scenarij potpisuje Paul Schrader, nadahnut stvarnim pokušajem atentata na guvernera Alabame – što filmu daje dodatnu dozu stvarnosti i tjeskobe.
Osim što je definirao estetiku urbanog očaja, „Taksist” je ostao upamćen po rečenici koju De Niro izgovara pred zrcalom – „You talkin’ to me?” – replici koja je davno prešla granice filma i postala sastavni dio pop-kulture.
Pedeset godina kasnije, Scorseseov prikaz paranoidnog, nasiljem ranjenog grada i dalje se smatra jednim od najdalekosežnijih portreta američkog urbanog života, a Travisa Bicklea i njegovu potisnutu agresiju filmski autori diljem svijeta citiraju i reinterpretiraju. Pola stoljeća „Taksista” tako nije samo jubilej; to je podsjetnik na moć filma da uzdrma, zgrozi i natjera publiku na suočavanje s najmračnijim kutovima društva – i vlastite psihe.