U praskozorje 9. studenoga 1991. stotinjak pripadnika varaždinskih i susjednih postrojbi krenulo je iz smjera Karadžićeva, sela istočno od Đakova, kako bi probilo obruč oko opkoljenog Vukovara.
Prema riječima sudionika, izviđanja su otkrila četiri tenka koja su braniteljima stajala na putu, no želja da pomognu suborcima – među kojima je u Vukovaru bilo čak 185 Varaždinaca – nadjačala je strah. „Zadnji smo put pokušali otvoriti koridor prema gradu. Znali smo gdje idemo”, prisjetio se Rajko Horvat.
Akcija je počela u pet sati ujutro, a samo sat poslije nebom su letjele granate i rakete. Branitelji su uspjeli zauzeti polovicu Karadžićeva, ali su pod žestokom vatrom pretrpjeli velike gubitke. „Gorjeli su i nebo i zemlja; činilo se da im nedostaje jedino mornarica”, opisao je Boris Fučec, jedan od posljednjih koji su se, pod mrakom, morali povući.
Stradanja su bila teška i osobna. Andrija Kos ranjen je od tenkovske granate, dok mu je brat poginuo. On i suborac Ivo Loborec, ozlijeđen u oba ramena, puzali su kroz kukuruzišta kako bi se izvukli iz neprijateljskog stiska. „Izvlačili smo se sami, puzajući”, kaže Kos, i danas svjestan koliko je malo nedostajalo da i oni ostanu na tom polju.
Iako je proboj završio povlačenjem, hrabrost i prkos boraca iz Varaždina, Međimurja, Podravine i Zagorja ostali su trajni znak otpora. Svake godine 9. studenoga preživjeli, zajedno s obiteljima poginulih, vraćaju se na mjesto akcije. Nakon mise u Jarmini polažu ruže i, kako kaže Loborec, „prisjećaju se dana ponosa i slave”.
Trideset i četiri godine poslije, ponos zbog učinjenog i tuga za poginulim prijateljima u ovim ljudima ne blijede – kao ni sjećanje na noć kad su se, usred pakla, nadali otvoriti put prema Vukovaru.