Hrvatska je ostala bez jedne od svojih najnježnijih i najprofinjenijih glazbenih interpretkinja. Gabi Novak tijekom desetljeća karijere gradila je reputaciju umjetnice koja je publiku osvajala toplinom i jednostavnošću – osobinama koje su, kako su svjedočili suradnici, obilježavale i njezin karakter.
„The First Time Ever I Saw Your Face…“ znala je zapjevati i preko telefona, istom onom smirenošću i brigom koju je unosila u svaki nastup. Nije težila grandioznim spektaklima; radije je, tiho i nenametljivo, ostavljala trag profinjenom interpretacijom, elegancijom i dubokom emotivnošću.
U svojim izvedbama – od jazza do zabavne glazbe – zadržala je visoku estetsku razinu i beskompromisnu predanost detalju. Taj „plašt glazbe“, pod kojim je, kako je voljela reći, i sama nalazila utočište, publici je donosio osjećaj sigurnosti i bliskosti.
Zbog takvog pristupa nagrađivana je nizom priznanja:
• Vjesnikova nagrada „Josip Slavenski“ (1979.) • Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića (1996.) • Nagrada „Vlaho Paljetak“ i Zlatna plaketa Status (2003.) • Porin za najbolju jazz izvedbu – „My Funny Valentine“ (2002.) • Porini 2003. za album godine, najbolji pop/zabavni album i najbolju žensku vokalnu izvedbu („Pjesma je moj život“), te za najbolju vokalnu suradnju – „Za mene je sreća“ • Prva protagonistica hrvatske pop scene s Porinom za životno djelo (2006.)
Glazbeni kritičari isticali su njezinu „osobitost, eleganciju i osjećajnost“. Iza svakog tona stajali su poštenje, trud i perfekcionizam – načela koja je, kako je govorila, dugovala publici koju je neizmjerno cijenila.
Odlazak Gabi Novak zatvara poglavlje hrvatske glazbene povijesti ispisano njezinim nenametljivim, ali neizbrisivim potpisom. Publika će zauvijek pamtiti baršunasti glas u kojem se uvijek osjećala ljubav.
