Smrt Michaela Raya „Sugara” Richardsona rastužila je košarkaški svijet i posebice navijače splitskih „žutih”. Američki bek, nekadašnja NBA-zvijezda i legenda talijanskog Virtusa, stigao je u Split početkom 1992. kao najveće pojačanje kluba koji je tada nosio ime Slobodna Dalmacija. Rat je već rasplamsao bivšu državu, pa su europski prvaci iz Gripe domaće utakmice igrali u španjolskoj La Coruñi.
Dolazak velikog „Sugara” unio je glamur i očekivanja, ali i anegdote koje se prepričavaju tri desetljeća kasnije. Richardson je trenirao po vlastitom tempu – katkad je preskakao čitave treninge. To je izluđivalo trenera Nenada Amanovića, koji je jednom, vidjevši da se zvijezda opet nije pojavila, planuo: „Čuj, Biba, ja ovo više ne mogu trpit, ja ću ga potrat.”
„Biba” – direktor i dobri duh momčadi Josip Bilić – smirio ga je kratkim odgovorom: „Jes’ ti lud, Richardson je k nama došao igrati, a ne trenirati!” Time je rasprava bila završena. Klub je prihvatio da će Sugar pomoći koliko može, na zalasku, ali još uvijek sposoban zapaliti publiku jednim potezom.
U Splitu, međutim, Richardson nikada nije nastupio. Na čelo novoformirane Hrvatske lige stao je Mirko Novosel i izborio odluku da se prvo prvenstvo igra bez stranaca. Ta mjera, premda predstavljena kao razvojna, praktično je udaljila najskuplje pojačanje „žutih” s hrvatskih parketa. Slobodna Dalmacija ostala je bez asa, a Cibona je 1992. osvojila prvu titulu prvaka neovisne Hrvatske, prekidajući splitski niz od četiri državna naslova (Jugoplastika triput, POP 84 jednom).
Richardsonova kratka epizoda u žutom tako je ostala upisana više po pričama nego po odigranim minutama. No oni koji su je doživjeli sjećaju se njegove karizme, lakoće driblinga i lekcije da sport nije uvijek crno-bijel: ponekad je zvijezdi dovoljno samo pojaviti se – i ostaviti trag.