U düsseldorfskom muzeju Kunstpalast već mjesecima vlada neobičan fenomen: tura nazvana „Grumpy Guide” rasprodana je do iduće godine, premda – ili baš zato što – posjetitelje doslovce zasipa uvredama.
Glavni „krivac” je 33-godišnji performer Carl Brandi, koji pod imenom Joseph Langelinck glumi nadrndana povjesničara umjetnosti. Za 7 eura i 70 minuta publika dvaput mjesečno dobije brzu šetnju muzejskim hodnicima, galamu na svakom koraku i salve prijezira:
- „I never insult visitors directly, based on their personality or their appearance, but I insult them as a group… I try to make them feel as ignorant as possible”, objašnjava Brandi svoj pristup.
Na jednoj jesenskoj turi Langelinck je stao pokraj renesansne skulpture muškarca s toljagom i zatražio da mu se imenuje legendarni junak. Kada je gospođa u prvim redovima tiho promrmljala „Hercules?”, odbrusio joj je da govori glasnije i – nimalo nježno – zatražio nabrajanje svih 12 Herkulovih podviga redom. Njezina šutnja dočekana je kolutanjem očiju i uzdahom: „Oh god, I feel like I’m back at school.”
Direktor Kunstpalasta Felix Krämer angažirao je Brandija nadahnut uspjehom restorana s „neljubaznim” konobarima – od sydneyskog Karen’s Dinera do rimskog Cencio la Parolaccia – kao i lokalnom tradicijom brkatih, zajedljivih Köbessa u pivnicama Porajnja.
Tko želi kartu, morat će pričekati. Svaka tura od svibnja do danas planula je unaprijed, a popis čekanja raste. Brandi vjeruje da publika “uživa u emocionalnom roller-coasteru”: nema kulisa, nema distance između lika i gledatelja, pa je suočavanje još intenzivnije.
„Muzeji često nameću osjećaj moći: mi odlučujemo što vrijedi. Okrenuti tu neravnotežu i glasno reći da možda ni kustosi nemaju pojma – ljudima je to osvježavajuće”, kaže performer.
Langelinck upravo to radi. Urlajući juri od platna do predmeta, prezire selfije pred Rubensom, ruga se neonskim natpisima „From Aldi to Rubens” i bijesni na izlaganje tronožaca pokraj starih majstora: „You may as well have walked into a furniture shop!”
Lik je opremljen i pseudo-plemićkom biografijom – daleki rođak kneza iz čije je zbirke potekla većina eksponata – pa je njegovo ogorčenje, do kraja ture, na rubu sloma. Vrhunac dolazi kad u očaju zvoni u gipsanom zvoniku umjetnice Inge Mahn.
Posjetitelji, začudo, odlaze zadovoljni. Lothar Richter (68) ocjenjuje kritiku muzejske postave „ingenious”, dok Corinna Schröder (62) priznaje da je bilo zabavno, ali „možda ću idući put doći – samo radi užitka”.
Kunstpalast time prati europski trend izlaska iz elitističke zone: u Stuttgartu se organiziraju nudističke večeri u muzejima, a u nizozemskom Voorlindenu ture u čarapama. No Langelinckov bijes pokazuje da se publiku može privući i grubom dozom samokritike – pod uvjetom da je glasan, duhovit i, nadasve, drsko iskren.