Vlada je nakon odluke Ustavnog suda, koji je ukinuo ključne odredbe Zakona o osobnoj asistenciji, poručila da će presudu „pažljivo analizirati”. U međuvremenu, pravobranitelj za osobe s invaliditetom i krovna udruga SOIH strahuju da bi se dostupnost osobnih asistenata mogla dodatno urušiti.
Udruge upozoravaju da pravo – i obvezu – države ne smije kočiti tehnička nespremnost sustava. „Osobe s invaliditetom nisu skupina čija se prava mogu odgađati ili uvjetovati kapacitetima sustava”, poručuju iz Udruge Sjena.
Čije je to zapravo zaduženje?
• 99 % osobnih asistenata zapošljavaju udruge, premda je riječ o zakonskom pravu korisnika.
• Država sat asistencije plaća 11 eura bruto – iznos koji se nije mijenjao dvije godine, iako je minimalna plaća tri puta rasla, a inflacija pojela kupovnu moć.
Regionalni industrijski sindikat (RIS) objašnjava da se iz tih 11 eura podmiruju bruto plaća, doprinosi, bolovanja, godišnji odmori, putni troškovi i hladni pogon udruga. Nakon svega, asistentu za puno radno vrijeme ostane oko 800 eura neto, odnosno najviše 900 eura s dodacima.
Sustav u minusu
• U pojedinim županijama pokriveno je manje od 50 % propisanih sati asistencije.
• Godišnji odmor najčešće traje 20 dana; božićnice ovise o financijskom stanju svake udruge.
• Novi zakon nekim je korisnicima omogućio osam sati pomoći dnevno, ali asistenti nisu dobili ni cent više.
„Minimalna plaća rasla je već treći put, a cijena koju država plaća ostala je ista. Prostor za poboljšanje radnih uvjeta praktički je nestao”, upozorava tajnik RIS-a Jakov Kolak.
Glavni teret nose žene srednje i starije dobi. Mnoge se oslanjaju na suprugovu plaću, a samohrani roditelji s 800 eura jedva preživljavaju. Sindikat procjenjuje da bi bez hitnog povećanja satnice i jasnog definiranja poslova sustav mogao potpuno stati.
Iskustvo s terena
Pedesetsedmogodišnja asistentica iz Osijeka posao radi 15 godina i prima 814 eura neto za osmosatni rad. „Mi nismo ni njegovatelji ni gerontoslužba – mi jednostavno ne postojimo. Rupa smo u sustavu”, kaže.
Poslovi koje obavlja obuhvaćaju pomoć pri osobnoj higijeni, presvlačenju, hranjenju i kretanju korisnika. Ni put ni vrijeme provedeno u prijevozu nitko joj ne plaća. „Ako si sam i nemaš nikoga tko ti pomaže, ovo je preživljavanje.”
Što dalje?
Sindikat upozorava da će, bez žurnog povećanja satnice i priznanja asistencije kao regulirane profesije, sustav ostati bez ljudi upravo u trenutku kada zakon predviđa širenje prava na osobnu asistenciju. „Ako se pravo proširi, tko će raditi? U ovim uvjetima teško je očekivati tisuće novih radnika.”
Država sada mora odlučiti hoće li napokon sustavno financirati uslugu koja mnogima znači razliku između samostalnog života i potpunog socijalnog isključivanja.