Voziti automobil u Osijeku tijekom ranih osamdesetih značilo je svakodnevnu borbu za gorivo i novac.
Par-nepar i bonovi
• Zbog kroničnog nedostatka benzina uveli su se sustavi ograničenja. Najprije se vozilo po principu par-nepar: registarske pločice koje završavaju parnim brojem smjele su na cestu svaki drugi dan, a sljedeći dan one s neparnim brojem. Snalažljiviji su pokušavali crnim izolir-trakama „prepraviti” broj, ali su rizicima kazni i policijskih kontrola rijetko prolazili nekažnjeno. • Godine 1982. mjera je zamijenjena bonovima. Svaki vozač dobio bi pravo na 40 litara benzina mjesečno, no goriva često nije bilo ni za toliko. Stoga su se stvarale kilometarske kolone, ljudi su kampirali uz crpke, a mnogi su se kući vraćali praznog spremnika. • Česta poskupljenja dodatno su frustrirala građane; djelatnici Ine bili su prve „mete” verbalnih pritužbi, iako nisu odlučivali o cijenama.
Skupi i nedostižni automobili
• Inflacija je divljala, pa je 1987. najjeftinija „peglica” vrijedila 19 prosječnih plaća, Yugo 45 oko 30, dok je uvozni Mercedes 560 SEC dosezao nevjerojatnih 1 231 mjesečnu plaću. • Samo godinu prije prosječna su Zastavina vozila poskupjela 29 %. Unatoč tome, potražnja je bila golema: 1982. čak 18 000 kupaca čekalo je svoj automobil iz kragujevačke „Crvene zastave” – puna mjesečna proizvodnja. Plaćalo se unaprijed, a isporuka je stizala tek nakon približno četiri mjeseca. • Najtraženiji modeli bili su Yugo 45 i Zastava 101 („stojadin”), koji su nestajali s lagera i bez reklame.
Rabljena vozila na „Piji makini”
Dok su novi automobili bili luksuz, nedjeljna tržnica rabljenih vozila – popularna „Pija makina” na Zelenom polju – postala je mekka za kupoprodaju. Nerijetko se na prostoru našlo više od tisuću vozila, pa su se stvarali prometni čepovi. Kupci i prodavači gunđali su zbog neuređenih prilaza i neoznačenih parkirnih mjesta, ali gužve ih nisu odvraćale.
Uradi-sam mehanika
Visoke cijene servisa poticale su domišljatost. Autoslavonija je imala otvoreno skladište totalno uništenih vozila iz kojeg su vozači besplatno skidali ispravne dijelove. Članovi tadašnjeg Auto-moto saveza Jugoslavije raspolagali su i radionicom „uradi sam” koja je neprekidno radila: dobivali su alat i savjet dežurnog mehaničara te sami krpali manje kvarove.
Sjećanje na to razdoblje pokazuje koliko je vožnja, danas uzeta zdravo za gotovo, nekad tražila strpljenje, domišljatost i pozamašan kućni budžet.