Šest godina nakon što je Oliver Dragojević 29. srpnja 2018. zauvijek otišao, sjećanja na njegovu glazbu još su svježa, a jednako živo ostaje i pitanje zbog kojega legendarni pjevač nikada nije nastupio u Srbiji nakon ratnih devedesetih.
Na temu koncerata u Beogradu Oliver je govorio rijetko, ali odlučno. Tijekom intervjua u Splitu srpska novinarka Tanja Peternek Aleksić upitala ga je može li, unatoč „obvezama između Moskve i Tokija”, pronaći termin za Beograd. „Neće, neće… To smo završili. Tu temu smo završili”, odgovorio je pjevač, uz karakterističan osmijeh koji nije ostavljao prostor za daljnje pregovore.
Novinarka je primijetila da nikad nije javno izrekao takav stav te spomenula tvrdnje kako poziv iz Beograda nikada nije ni stigao. Oliver je odmah otklonio tu tezu: „Ma nema veze… Nije istina, zvali su me puno puta i svaki put rekao sam: ‘Ne’. Mislio sam da je ta tema završena, a oni to stalno ponavljaju.”
Na pitanje postoji li išta što bi ga moglo nagnati da promijeni mišljenje – od mladih obožavatelja do nostalgične ljubavi prema njegovim pjesmama – samo je kratko odvratio: „Super”, odmahnuo glavom i zaključio: „Ne. Idem li objašnjavati, trajat će dugo.”
I Oliverova supruga Vesna potvrdila je da je odluka donesena početkom rata. U razgovoru 2019. prisjetila se trenutka kada su njezini roditelji iz rodnog kraja stigli u Split i s rive gledali kako gori obiteljski drveni brod od deset metara. Suprug je tada utješio oca: „Ja sam tamo puno radio, bio sam milijun puta, ali ako vas to tješi – nikad više neću tamo pjevati.” Prema Vesninim riječima, to je bio jedini komentar koji je ikada dao o toj temi.
Oliverova riječ, baš poput njegovih stihova, ostala je nepromjenjiva. I dok Balkan i dalje pjeva „Cesaricu” i „Oprosti mi, pape”, njegova odluka da Beograd zauvijek ostane izvan koncertne mape svjedoči o čvrstom karakteru čovjeka čija je glazba rušila granice – ali ne i njegovi principi.