U prvim tjednima pandemije koronavirusa Vili Beroš je u hrvatskoj javnosti stekao gotovo mitski status. Dječak iz Nuštra nacrtao ga je kao Supermana, a taj je crtež, zahvaljujući nacionalnim medijima, ubrzo ušao u domove diljem zemlje. Građani su, pod maskama i s dezinficijensima u rukama, u tadašnjeg ministra zdravstva gledali poput spasitelja.
Politička potpora bila je jednako snažna. Premijer je Berošu iskazao bezrezervno povjerenje, uz dramatični apel: „Ne daj Bože da ode.“
Ipak, kako je pandemija odmicala, prvotno oduševljenje pretvorilo se u razočaranje i kritike. Autor teksta opisuje promjenu raspoloženja oštrim riječima, tvrdeći da „nezahvalniji narod od hrvatskoga nadaleko nema“ i da Hrvati „brišu pod“ vlastitim herojima čim splasne početni zanos.
Prema toj perspektivi, Beroš je od „definicije nadčovjeka“ postao simbol prolaznosti narodnog oduševljenja. Čim su se pojavile afere, propusti u sustavu i zamor od restrikcija, javnost je – tvrdi autor – zaboravila sve što je ministar učinio u ranim, kaotičnim mjesecima borbe protiv virusa.
Takav nagli zaokret, zaključuje se, ilustrira kako se u Hrvatskoj popularnost gradi i gubi brže nego što traje jedan mandat, a nekadašnji „superheroj“ danas služi kao podsjetnik da je politička milost prolazna poput vijesti u večernjem dnevniku.