Danas se navršava 197 godina od rođenja Franje Račkog (Fužine, 25. studenoga 1828.), svećenika, povjesničara i prvog predsjednika tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, današnjeg HAZU-a.
Rački je doktorirao teologiju u Beču, bio kanonik Hrvatskoga zavoda svetog Jeronima u Rimu i Prvostolnog kaptola zagrebačkog te bliski suradnik biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Zastupao je Narodnu, a poslije Neovisnu narodnu stranku, zalažući se za autonomiju Hrvatske u okviru Austro-Ugarske.
Njegov opus – od „Documenta historiae Croaticae” do studija o glagoljaštvu, Cyrillu i Metodu, Bogumilima, Zrinskom i Frankopanu – postavio je temelje hrvatske znanstvene historiografije. Pokrenuo je i prva hrvatska znanstvena i kulturna glasila poput „Književnika”, „Pozora”, „Obzora” i „Vienca”, a kao glavni školski nadzornik zagovarao modernizaciju obrazovanja.
Manje poznat, ali podjednako slikovit segment njegova rada jest pokušaj da hrvatizira nazive kemijskih elemenata. Aluminij je nazvao glinjak, dušik gušnjak, fluor topnjak, jod vožnjak, a brom – zbog njegova oštrog mirisa – smradnjak. Ti se nazivi nisu udomaćili; službeni su standardi prihvaćeni 1870-ih.
Iako se Rački u znanstvenim krugovima slavi kao utemeljitelj struke, njegovo se nasljeđe ponekad koristi i u aktualnim političkim raspravama. Tijekom saborske sjednice u ožujku 2024., posvećene proglašenju 2025. „Godinom obilježavanja 1100. obljetnice hrvatskoga kraljevstva”, zastupnica Katarina Peović dovela je u pitanje Račkijevu tezu o krunidbi kralja Tomislava 925. godine. Ocijenila je da povjesničar „nije imao nijedan izvor koji bi to potvrđivao”, već da je interpretacijom pisma pape Ivana X. nastojao „staviti hrvatsku naciju ispred mađarske” u političkom kontekstu 19. stoljeća.
Polemika je otvorila staro pitanje odnosa povijesne znanosti i političkih potreba. Dok stručnjaci ističu da Rački nije raspolagao današnjim metodama i korpusom izvora, ostaju neosporni njegov pionirski doprinos sustavnom proučavanju hrvatske prošlosti. Napokon, gotovo dva stoljeća nakon njegova rođenja, hrvatska javnost i dalje raspravlja o istim temama koje su oblikovale i njegov rad: nacionalni identitet, autonomija i uloga znanosti u društvu.
Franjo Rački umro je u Zagrebu 13. veljače 1894., u 65. godini, ostavivši trajni pečat na historiografiju, kulturu i politiku zemlje čiju je samostalnost i posebnost zagovarao cijeloga života.