Majka 25-godišnjeg Oresta i udovica dobrovoljca Anatolija odlučile su progovoriti o tragedijama koje im je donio rat – ali i o dodatnoj boli koja je uslijedila kada su vlasti njihove gubitke okarakterizirale kao „smrt izvan borbenih djelovanja”.
Orest, tihi mladić slabog vida, isprva je bio proglašen nesposobnim za službu. No 2023. godine zaustavila ga je regrutna patrola, ponovna procjena proglasila ga je sposobnim i ubrzo je poslan na bojište kao komunikacijski stručnjak. Poginuo je u regiji Donjeck. Vojna istraga navodi da je riječ o „ozljedi koju si je sam nanio”, u što njegova majka Katerina ne vjeruje.
„Kao da smo mi Ukrajinci podijeljeni. Neki su umrli na ispravan način, a drugi na pogrešan. Država mi je uzela sina, poslala ga u rat i vratila mi tijelo u vreći. Nema pomoći, nema istine, ničega”, govori kroz suze. Svaki dan mu piše pisma; do sada ih je skupila 650.
Sličnu priču nosi i Marijana iz Kijeva. Njezin suprug Anatolij u više je navrata molio da ga prime u vojsku; uspjelo mu je 2022. i raspoređen je kod Bahmuta, poprišta najkrvavijih borbi. „Rekao je da je nakon jedne misije poginulo oko 50 vojnika. Vratio se drugačiji. Tih, udaljen”, prisjeća se udovica.
Nakon teškog ranjavanja – izgubio je dio ruke – Anatolij je završio u bolnici. Te je večeri, poslije razgovora sa suprugom, počinio samoubojstvo u bolničkom dvorištu. Vlasti su odbile organizirati vojni pogreb.
Broj samoubojstava među ukrajinskim vojnicima nije javno objavljen; dužnosnici ih nazivaju izoliranim incidentima, dok udruge za ljudska prava i obitelji strahuju da ih ima na stotine. Sukladno važećim pravilima, obitelji poginulih koji su si oduzeli život ne dobivaju odštetu, a njihovi najmiliji ostaju bez službenih počasti.
„Rat ga je slomio, nije mogao živjeti s onim što je vidio. Kad je stajao na prvoj crti bojišta, bio je koristan. A sada nije heroj?” pita se Marijana, dok i dalje čeka da država prizna žrtvu njezina supruga.