U tišini noći s utorka na srijedu nepoznata je osoba ostavila novorođenu bebu u „prozoru za život” smještenom u zidu samostana u Zagrebu. Sustav za hitnu skrb aktivirao se odmah nakon otvaranja niše; dijete je preživjelo i zbrinuto je u bolnici.
„Prozor za život” – suvremena inačica srednjovjekovnih okna milosrđa – zamišljen je kao posljednje utočište za neželjenu djecu. I dok sama činjenica da je beba spašena ulijeva olakšanje, događaj je ponovno otvorio pitanje što znači biti istinski „za život”.
Komentar objavljen nakon incidenta ističe: „Ako nismo uz dijete kad plače, nismo 'za život', već samo za njegov početak.” Autor tvrdi da se društvena briga prečesto iscrpljuje na simboličnim gestama, dok se stvarna odgovornost prema djeci i roditeljima doživljava kao neugodna obaveza. U takvom okruženju, kaže se, proklamirane kršćanske vrijednosti pretvaraju se u „ciničnu simulaciju”, a ideološki znakovi služe tek kao ukras.
Dok policija nastavlja prikupljati informacije o identitetu osobe koja je ostavila dijete, stručnjaci za socijalni rad i dječju psihologiju podsjećaju da su roditelji u kriznim situacijama često suočeni s kombinacijom siromaštva, stigme i nedostatka podrške. Oni upozoravaju da ni najbolji sustav za hitno zbrinjavanje ne može zamijeniti cjelovitu politiku koja osigurava dostupnu zdravstvenu i socijalnu pomoć, savjetovanje i materijalnu potporu obiteljima u potrebi.
Ovaj slučaj, ističu sugovornici, nije izolirana pojava nego simptom dubljih strukturalnih problema. Dok dijete mirno spava pod liječničkim nadzorom, javnost se suočava s déjà vu pitanjem: jesu li povremeni čini spašavanja novorođenčadi dovoljni ili je nužno izgraditi sustav koji prati i štiti svako dijete – od prvog plača pa nadalje?