Uhićenje glavnog državnog odvjetnika Andrije Mikulića pod optužbom da je primio oko 190 tisuća eura mita i više od 50 kilograma raznog mesa samo je posljednji u nizu korupcijskih skandala koji tresu hrvatski politički sustav.
Prema informacijama iz istrage, Mikulić je osumnjičen da je pogodovao određenim poslovnim interesima u zamjenu za novac i raskošan paket mesnih proizvoda. Time je, barem simbolično, potvrđena teza da je korupcija u Hrvatskoj postala „institucionalizirana” – prelazi s političke na pravosudnu razinu.
• Deseci ministara i političara privedeni su posljednjih godina pod sličnim optužbama. • Premijer Andrej Plenković suočen je u tri mandata s više afera nego ijedan njegov prethodnik. Iako se redovito ograđuje od osumnjičenih i tvrdi da svatko mora odgovarati, oporba ga podsjeća da je upravo on većinu tih ljudi postavio na funkcije. • Oporbene stranke inzistiraju na političkoj odgovornosti, dok premijer poručuje da „institucije trebaju raditi svoj posao”.
Korupcija bez maske – tanzanijski scenarij
Koliko god hrvatska situacija bila alarmantna, postoji primjer države u kojoj se klijentelizam ni ne pokušava prikriti. Predsjednica Tanzanije Samia Suluhu Hassan većinu je svog kabineta formirala od članova vlastite obitelji, ignorirajući prigovore oporbe i civilnog društva. Time je ostvarila, kako ironično primjećuju neki promatrači, „san” pojedinih hrvatskih političara – potpuno otvoren sustav nepotizma i obiteljskog upravljanja državom.
Usporedba ne služi umanjivanju domaćih problema, nego upozorava da erozija institucija može otići i korak dalje: od prikrivene korupcije prema javno deklariranom klijentelizmu. Hrvatska još uvijek ima mehanizme kontrole – USKOK, sudove, slobodne medije – ali svaki novi skandal podiže prag tolerancije i potkopava povjerenje građana.
Što slijedi?
Istraga protiv Mikulića tek je na početku, a eventualno suđenje moglo bi dodatno raskrinkati veze između politike, pravosuđa i interesnih lobija. Dok se čeka rasplet, oporba traži brže i oštrije reforme antikorupcijskog sustava, uključujući strože kriterije za imenovanja i transparentnije upravljanje javnim fondovima.
Građani, pak, sve češće postavljaju isto pitanje: ako ni glavni državni odvjetnik nije imun na mito, tko uopće čuva sustav od urušavanja?
