Gotovo osam desetljeća nakon izdavanja romana „Stranac” Alberta Camusa, francuski redatelj François Ozon donosi novu, vizualno zavodljivu ekranizaciju koja bi mogla postati saveznica srednjoškolcima u borbi s teškim egzistencijalističkim štivom.
O čemu je riječ
• Radnja ostaje smještena u francusku kolonijalnu Alžiru 1938. godine. Glavni junak Meursault (tumači ga Benjamin Voisin) stiže na seoski sprovod majke, ali ni trenutka ne pokazuje tugu – „nema smisla” ni pogledati lice pokojnice. • Neumoljiva ravnodušnost prati ga i sutradan kada s pariškom znanicom Marie ( Rebecca Marder) odlazi na plažu, u kino na komediju „Le schpountz” i u ljubavni zagrljaj. • Taj emotivni vakuum konačno ga osudi na sudu: nakon što upuca naoružanog Alžirca, porota ga radije kažnjava zbog nedostatka suza na majčinu pogrebu nego zbog samog ubojstva.
Redateljski ključ
Ozon gotovo u cijelosti izostavlja unutarnji monolog poznat iz romana, dodatno otuđujući protagonista. Umjesto riječi, ekspresivna crno-bijela fotografija Manuela Dacossea preuzima ulogu unutarnjeg glasa: zrnati kontrasti, kap krvi u umivaoniku, crna buba na zidiću – sitni detalji koji simboliziraju apsurd života. Film tako priziva estetiku starinskog noira, drugi je Ozonov projekt u monokromu nakon „Frantza”.
Novi politički sloj
Dok Camusovu prozu karakterizira filozofska rasprava o apsurdu, Ozon naglašava kolonijalni kontekst i rasne podjele Francuske Alžira. Paralele vuče prema suvremenim oblicima okupacije, rasizma i apatije pojačane društvenim mrežama, sugerirajući da je Meursaultova bešćutnost simptom šire društvene obamrlosti.
Zašto bi maturanti trebali pogledati film
• Roman je i dalje obvezna lektira u četvrtom razredu, no mnogi učenici posustanu već nakon uvodnih rečenica o majčinoj smrti. • Nova ekranizacija pruža pristupačniji vizualni ulaz u Camusov svijet, a pritom ostaje vjerna ključnim motivima teksta. • Dosad je šira publika mogla posegnuti tek za rijetko dostupnom verzijom iz 1967. u režiji Luchina Viscontija s Marcellom Mastroiannijem; Ozonova verzija, snimljena modernom tehnologijom, ima potencijal stići do kina, streaming servisa, pa i učionica.
Ispit zrelosti za publiku
„Stranac” vraća pitanje: koliko smo danas doista drukčiji od Meursaulta, dok skrolamo tuđe tragedije ne trepnuvši? Ozon ne nudi utjehu – samo crno-bijeli odraz našeg vlastitog lica, ravnodušnog prema apsurdu oko nas.