Još prije svitanja u hangaru uz Dunav čuju se jedino ritmični udarci vesala o metalne tračnice. Mladi članovi Hrvatskog veslačkog kluba Vukovar uvježbavaju svaki zaveslaj u dvorani, čekajući toplije dane kada će izići na rijeku.
„Na veslanje sam se upisala jer bilo mi je simpatično i to je dugogodišnja tradicija u Vukovaru; bilo bi šteta da se ne iskoristi. Na Dunavu je prekrasan osjećaj”, kaže juniorica Laura Kerek, dok se s osmijehom namješta u ergometar. Sličan žar dijeli i njezin klupski kolega Ilija Ljubas: „Kada zaveslam na Dunavu, to je stvarno prelijep osjećaj. Počeo sam radi prijatelja, ali sam se s vremenom zaljubio u ovaj sport.”
Njihove pokrete budno prati trener Karlo Sedlar. Pazi na položaj tijela, daje ritam i podsjetnik da disciplina na veslu postaje i disciplina u životu. „Stvarno je lijep sport koji uči radu i disciplini. Nadam se da će se svi oni, kad odu na fakultete ili u srednju školu, jednoga dana vratiti u Vukovar – i u klub”, naglašava Sedlar.
Klub je osnovan 1912. godine i stoljeće je prolazio kroz uspone i padove. Tijekom Domovinskog rata zgrada na obali služila je kao stražarnica i sklonište; jedne noći bila je raketirana iz aviona, gađana tenkom i potpuno spaljena. „Klub je izgorio, sve je uništeno. Još smo u željeznim regalima našli ostatke potkalibarskog zrna iz tenka T-84”, prisjeća se Sedlar. Iz rata se nisu vratila 32 člana, među njima i legendarni trener Josip Batarelo – Čoba, nestao u ljeto 1991., čiji su posmrtni ostaci nedavno pronađeni.
Obnovom 2003. počeo je preporod. Već iduće godine upisana je prva nova škola veslanja; danas klub broji više od sto mladih veslača. Vratio se i tradicionalni regatni program: regata Svetog Filipa i Jakova ponovno se održava uz Dan grada, a veslački maraton Vukovar–Ilok odaje počast 204. vukovarskoj brigadi i simbolično spaja jedina dva danubska grada koji su teško stradali u ratu.
U tihom hangaru, među trajnom patinom rata i mirisom novog laka na čamcima, niču veslači koji se ruševina ne sjećaju, ali vrlo dobro znaju zašto je važno da klub živi. Jer na Dunavu, baš kao i u Vukovaru, neke se priče – i neki čamci – jednostavno ne daju potopiti.