Nakon gotovo osam desetljeća u kojima je međustranački kompromis bio zaštitni znak Savezne Republike, njemačka politika ulazi u razdoblje otvorene svađalačke energije. Umjesto dugačkih „Koalitionsverhandlungen” koje su godinama jamčile stabilnost, ton razgovora danas sve češće diktira društvene mreže sklon kratkoj i bučnoj poruci.
Kancelar Friedrich Merz vodi vladu sastavljenu od dvije stranke. Na optužbe da je ublažio predizborna obećanja, pred kamerama je uzvratio: „„Više nisam predstavnik CDU-a. Ja sam predstavnik vlade. A ta je vlada koalicija dviju stranaka.”” No javnost i dio vlastite stranke žele odlučnije poteze, pa se i najmanja neslaganja prenose u medije.
Posljednji primjer je prijedlog ponovnog uvođenja vojnog roka. CDU i SPD slažu se oko načela, ali rasprava o detaljima – hoće li se nedostatak dragovoljaca popunjavati „lutrijom” ili drukčijim modelom – pretvorila se u javni obračun visokih dužnosnika.
Sličan obrazac vidio se i pri izboru sutkinje Ustavnog suda: skupina zastupnika CDU-a najavila je da će glasati protiv kandidatkinje koju je krajnja desnica etiketirala kao previše liberalnu. Glasanje je odgođeno, a kandidatkinja se povukla – potez bez presedana koji je uzbunio i koaliciju i oporbu.
Merz je najavljivao „jesen reformi”, no umjesto slavlja postignutog, svaka strana u eteru ističe ono što nije uspjela izboriti. Istodobno, krajnje desna Alternative für Deutschland (AfD) ostaje visoko u anketama i računa na pet pokrajinskih izbora 2026., uključujući i Saska-Anhalt u kojoj ankete čak predviđaju moguću apsolutnu većinu.
AfD-ove jednostavne poruke – ponajprije o oštrom smanjenju imigracije – odražavaju širu sklonost pojednostavljivanju rješenja, usporedivu s pristupom bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa. Takav stil stavlja pritisak na tradicionalni sustav njemačkih „kočnica i ravnoteža”, dizajniran da spriječi svaku premoćnu vlast.
Ako kompromis postaje pogrdna riječ, teret je na Merzu i ministrima da pokažu kako mukotrpna, razumna politika još nije izgubila bitku.
