Tisuće ogoljelih debla iznad obronaka planine Harz na sjeveru Njemačke pokazuju koliko je kornjaš potkornjak, potpomognut višegodišnjom sušom i toplinskim valovima, poharao nekoć gustu smrekovu šumu. Samo od 2018. do 2021. zemlja je izgubila oko 500 000 hektara šuma – gotovo 5 % ukupne površine pod drvećem – a službene statistike bilježe nagli rast emisija između 2017. i 2022. upravo zbog suše i masovnog sušenja stabala.
„Cijele smo mjesece samo sjekli bolesna stabla – dan za danom. Mnogi kolege danas pokazuju simptome izgaranja”, opisuje Mathias Aßmann iz državne šumarske tvrtke dok s uzvisine promatra sivu pustoš. No umor se pretvara u nadu čim se spusti dublje u dolinu: ondje, među preživjelim smrekama, niču mlade bukve, jele, javori, hrastovi pa čak i duglazije. Cilj je raznolikošću povećati otpornost buduće šume.
Iza toga stoji jednostavna logika. Znanstvene studije objavljene u časopisima Nature i PNAS potvrđuju da raznolik sastav vrsta najbolje štiti šume od suše te usporava širenje bolesti, požara i kukaca. Monokulture, temelj moderne njemačke šumarstva još od 19. stoljeća, pokazale su se ranjivima upravo na te prijetnje.
Problemi Harza dio su šire europske slike. Češka je, u relativnim brojkama, izgubila još veći udio šuma, a sve više prijava velikih izumiranja drveća stiže iz Norveške, Švedske, Francuske, Finske i Grčke. Posljedica je dramatičan pad sposobnosti kopnenih ekosustava da upijaju ugljikov dioksid: prema procjenama znanstvenika, od 2010. ponor ugljika u EU smanjio se za trećinu.
„Ne možemo narediti šumi da raste brže samo zato što imamo klimatske ciljeve”, upozorava prof. Matthias Dieter s Instituta Thünen, dodajući da će Njemačka gotovo sigurno promašiti vlastite kvote sekvestracije ugljika.
Debata se zato sve glasnije kreće oko pitanja treba li prirodni ponor ugljika uopće uračunavati u nacionalne klimatske planove. Kritičari, među kojima je i Johan Rockström iz Postdamskog instituta za istraživanje utjecaja klime, tvrde da se tako vlade mogu „maskirati” sporiji izlazak iz fosilnih goriva. Primjer Finske, čiji su šume i tresetišta zbog suše prešli iz ponora u izvor emisija, služi kao upozorenje.
Za Aßmanna i njegove kolege dilema je manje akademska, a više egzistencijalna. „Ovdje pokazujemo našu viziju budućnosti”, kaže dok provodi posjetitelje kroz šareni sklop mladih stabala. Ako raznolikost opstane, Harz bi mogao postati ogledni primjer kako obnoviti šume koje istodobno hrane gospodarstvo i čuvaju klimu – bez ponavljanja katastrofe sa smrekovim monokulturama.