Splitski 42-godišnjak Nikša Nazlić posljednjih je desetak godina redoviti stanovnik istočne tribine Poljuda. Sezonsku ulaznicu kupuje svako ljeto – neovisno o tome je li Hajduk prvi, treći ili posljednji.
„Odustat ću kad umrem!”, govori kroz smijeh dok lista uspomene iz privatnog albuma prepunog starih ulaznica, šalova i dresova. Kolekcionarska strast započela je još u djetinjstvu, a danas ju pokušava prenijeti na devetogodišnjeg sina Ivora, s kojim redovito ide na utakmice.
Obiteljska veza s klubom višestruko je isprepletena. Nikšin otac, iako u 86. godini, ne propušta prijenose; majka – prošla osamdesetu – „gleda da zna s kim će poslije raspravljati”. Supruga, pak, kaže da prati Hajduk samo kako bi predvidjela raspoloženje u kući: „Kad dolazim s utakmice i penjem se uza skale, po mom hodu zna je li Hajduk dobija ili izgubija”, priznaje Nikša.
Za istočnu se tribinu odlučio jer „ne voli divljaštvo sjevera ni uštogljenost zapada”. U vrućim kolovoškim danima prijateljima šalje poruke poput: „Kako podnosiš vrućine i Hajduka koji još nije izgubija?” – samo da bi nekoliko dana kasnije opet proživio poznato razočaranje ispadanjem iz Europe.
Strast često prate gorčine: nedostatak naslova, europska ispadanja, rasprodaja talenata, česte kazne zbog navijačkih incidenata. No nakon svake tirade slijedi resetiranje na „tvorničke postavke”. Nedjelja i Hajduk, govori, ostaju jedini ispušni ventil između posla i obaveza oko troje djece.
Generacijska predaja navijačke vatre možda je najsažetije izražena kroz Ivora, koji je prije tri godine na talijanskom zamolio tadašnjeg veznjaka Marca Fossatija za dres. Pitanje devetogodišnjaka – „Tata, je l’ cili svit navija za Hajduka?” – ilustrira koliko je obiteljska svakodnevica prožeta bijelom bojom.
Dok se Splitski klub i dalje bori s vlastitim ambicijama i očekivanjima navijača, Nikšina se lojalnost ne dovodi u pitanje. „Svi mi govore da ću s godinama popustit, al’ zasad držim crtu, nema uzmaka”, kaže vječni stanovnik istoka. A što ako ponestane strpljenja?
Odgovor je već dao: „Odustat ću kad umrem!”
