Tin Ujević danas je gotovo sinonim za hrvatsku poeziju, no put od Augustina rođenog „u kuli prepukloj od groma“ do boema-patnika bio je isprekidan gladi, progonima i nekoliko dubokih osobnih preobrazbi.
Već je u autobiografskom tekstu „Vrgorac i Makarska“ zapisao: „Moj otac, učitelj, kada je došao u Vrgorac, nije duže vremena moga naći udoban stan, i tako sam se rodio u kuli prepukloj od groma i starinskoj.“ Iz krševita Krivodola i Imotske krajine obitelj se seli u Makarsku, gdje se, kako priznaje, „morem rodila čista, spontana ljubav prema životu“. Split mu otvara vrata gimnazije, Zagreb filozofske studije i – Matošev krug, no ni pravaštvo ni svećenički poziv ne mogu ukrotiti „egoistički život nerva i osjećaja“.
Za Pariz odlazi 1913., sanjajući jugoslavensku ideju. Umjesto priznanja dočekuju ga rat, glad i sukob sa srbijanskim poslanstvom: „Slali su mi bandite u stan da prave na me apaške napade“, predbacuje u pismu 1917. Kad se 1919. vraća parobrodom „Flandre“, donosi i gorki bilans: izgubljene rukopise, dugove i „umrlog“ Augustina – preživio je samo Tin.
U Beogradu 1925. kulminira njegov bunt: kartonskom se krunom proglašava kraljem, vrijeđa Karađorđeviće i završava četiri dana u Glavnjači, nakon čega ga žandari pod okriljem zime vode do Dalmacije. Sto dana boravka u Krivodolu rađa „Uspavanku iz Krivodola“, ali i gorčinu koju rezimira u pismu izdavaču: „Svinjarija je cijele Antante, a pogotovo naših dvorskih srpskih burgera kako sam bio tretiran u životu…“
Objavljuje rijetko – tek 1933. izlazi „Ojađeno zvono“. Uoči Drugog svjetskog rata dobiva prvi stalni posao, potom tijekom NDH prevodi u Ministarstvu vanjskih poslova i priprema „Žedan kamen na studencu“. Nakon 1945. slijedi višegodišnja zabrana objavljivanja, pa se uzdržava prevođenjem.
Posljednje mjesece života provodi u Vinogradskoj bolnici. Liječnici mu 1955. dijagnosticiraju tumor, a osoblje pamti vedrinu i strpljenje. Preminuo je 12. studenoga 1955.; tri dana kasnije, na Mirogoju je na njegov lijes položena gruda dalmatinske zemlje.
Tin Ujević ostao je pjesnik koji je „samo ljepotu“ stavljao ispred „koristi“, ali i čovjek čiji je nemirni život, od vrgoračke kule do zagrebačke bolničke postelje, trajno oblikovao stihove koje danas doživljavamo kao vrhunac hrvatske lirike.