Nacionalna košarkaška asocijacija (NBA) intenzivno radi na pokretanju odvojene europske lige već 2027. godine, što je u brojnim košarkaškim i političkim krugovima probudilo bojazan da bi američki div mogao presložiti čitav poredak kontinentalne košarke.
Prema javno potvrđenom planu, nova bi se liga temeljila na franšiznom modelu, bez ispadanja i napredovanja, a uključivala bi klubove iz Italije, Španjolske, Francuske, Njemačke, Grčke, Turske i Ujedinjenog Kraljevstva. U pozadini leži potreba NBA-a da nakon zasićenja domaćeg tržišta pronađe nove izvore prihoda iz televizijskih prava, sponzorstava i visokih ulaznih naknada.
Visoko izaslanstvo predvođeno povjerenikom Adamom Silverom i zamjenikom povjerenika Markom Tatumom početkom godine je posjetilo Berlin i London, gdje je tijekom promotivnih utakmica ispitivalo interes investitora i lokalnih vlasti. Istodobno, skupina oko bivšeg direktora Dallas Mavericksa Donnieja Nelsona i slovenske zvijezde Luka Dončića istražuje mogućnost osnutka franšize sa sjedištem u Rimu.
EuroLeague, koja i sama funkcionira kao poluzatvoreno natjecanje s dugoročnim licencama za većinu sudionika, poručuje da može izdržati navodni izazov. „The alternative would involve paying a significant entry fee to become a franchise in another organisation’s competition with uncertain returns”, upozorio je glasnogovornik lige, dodavši: „There is also concern that this model could quickly spread to other sports”.
Političke dileme
Iako Europska komisija nema izravnu nadležnost nad ustrojem košarkaških liga, događaje prati s pojačanom pozornošću. Povjerenik za međugeneracijsku pravednost, mlade, kulturu i sport Glenn Micallef poručio je: „From a sporting perspective, it remains convinced that closed or semi-closed leagues are not a sustainable model for European sport”. Naglasio je važnost europskog sportskog modela u kojem „sporting merit, openness of competitions and solidarity between levels of sport are essential both for financial sustainability and for domestic leagues to flourish”.
Kritičari podsjećaju da aktualna struktura EuroLeague već sada odstupa od tradicionalnog europskog sustava promocije i ispadanja, jer nacionalni prvaci nisu nužno nagrađeni ulaskom u elitno natjecanje. Sama liga zasad nije objavila konkretne reforme, iako tvrdi da „analizira opcije otvaranja sudjelovanja manjim klubovima”.
Bivši grčki reprezentativac Nikos Pappas skeptičan je prema američkim ambicijama: „They seem to believe they can go to Manchester, create a team, and that people will suddenly embrace basketball simply because of the brand behind it”. Podsjetio je i na Final Four iz 2013. u londonskoj O2 Areni, koji unatoč snažnoj marketinškoj mašineriji nije bio rasprodan – dokaz, kaže, da košarka u nekim tržištima nema duboko ukorijenjenu bazu.
Dodatnu konfuziju unose oprečni potezi vodećih klubova. Barcelona je upravo produžila ugovor s EuroLeagueom na još deset godina, dok je vječni rival Real Madrid potvrdio da je vodio preliminarne razgovore o mogućem pristupanju budućoj NBA Europe, što je i sam Adam Silver javno potvrdio. Istodobno, planirano širenje EuroLeaguea na Dubai izazvalo je pitanja o geografskom i identitetskom dosegu natjecanja – potez za koji neki vjeruju da je ohrabrio NBA da ubrza vlastitu transkontinentalnu strategiju.
Konačni ishod – suradnja dviju organizacija ili otvoreni raskol – zasad ostaje neizvjestan. Jedno je sigurno: europska se košarka nalazi pred najvećim testom još od stvaranja samog EuroLeaguea prije više od dva desetljeća.
