Visoki valovi tuđine nisu izbrisali ni komišku "cokavicu" ni čežnju za domom.
Čak pet desetljeća nakon što su, "trbuhom za kruhom", napustile rodnu Komižu, Viktorija Mardešić (99) i Lucija Kuljiš (91) ponovno žive na svom otoku Visu.
Lucijin put
• S 14 godina počela je raditi u tadašnjoj tvornici ribe Neptun. • Sedamdesetih je, zajedno sa suprugom, otišla u Sjedinjene Države i ondje nastavila čistiti tunu – posao koji, kako kaže, „vrijedi za sto života“. • Danas svakoga jutra obilazi ulice Komiže; obitelj ostala u Americi posjećuje je dvaput godišnje.
Viktorijina odiseja
• Iz Komiže se preselila u kalifornijski San Pedro, četvrt u kojoj, prema procjenama, živi deset puta više Komižana i njihovih potomaka nego na samom otoku. • U istim je godinama, sedamdesetim, prvi put nakon emigracije ponovno osjetila miris Jadrana.
Ispunjena želja
Unatoč dugom radnom vijeku i oceanu uspomena s druge strane Atlantika, obje su se složile da je povratak bio najveći životni san. Danas dane provode u razgovoru na svom dijalektu, dok im gradske kale vraćaju slike djetinjstva.
"Nema dana da ne prošetam po Komiži", otkrila je Lucija, a Viktorija je sa smiješkom dodala kako „nijedna strana riječ nije izbrisala naš govor“.
Njihova priča govori o upornosti generacija koje su otišle u svijet, ali i o snazi veza koje se sa zavičajem ne kidaju ni nakon pola stoljeća i tisuća pređenih milja.