Duboko u vodama Pacifika 1. ožujka 1999. hidrofonima američke Nacionalne uprave za oceane i atmosferu (NOAA) zabilježen je zvuk koji i 25 godina kasnije budi jezu i znanstvenu znatiželju.
Prepoznat pod nadimkom „Julia”, trosatno* mrmljanje nalik ljudskom glasu bilo je toliko snažno da ga je mreža senzora registrirala s udaljenosti veće od 4 800 kilometara. Analiza je izvor smjestila između Bransfieldskog prolaza i rta Adare, u vodama južno od Antarktike.
Iako je nedostatak neposrednog objašnjenja otvorio prostor teorijama zavjere – od „ženskog stvorenja” iz dubina do navodnih NASA-inih snimki „goleme sjene” u isto vrijeme i na istoj lokaciji – NOAA je ubrzo ponudila racionalnu hipotezu. U službenoj izjavi agencija je poručila:
„Zvuk poznat kao ‘Julia’ snimljen je 1. ožujka 1999. autonomnom mrežom hidrofona u istočnom ekvatorijalnom Pacifiku. Najvjerojatniji izvor ovog zvuka je veliki ledeni brijeg koji se nasukao južno od Antarktike.”
Stručnjaci zvuk opisuju kao „ledotres” – akustični potpis trenja, pucanja i lomljenja divovskih masa leda dok stružu morsko dno ili se sudaraju s drugim ledenim formacijama. Sličan akustični fenomen zabilježen je i 1997. pod nazivom „Bloop”, koji je kasnije također povezan s pomicanjem santi leda.
Dvadeset i pet godina poslije „Julia” i dalje služi kao podsjetnik koliko je duboki ocean ostao neistražen – i koliko su čak i najbanalniji prirodni procesi sposobni proizvesti zvukove koji podsjećaju na prizore iz horora.