U trenutku pojačanih napetosti na Bliskom istoku, službeni Zagreb javnosti ponovno prezentira dva suprotna tona.
Premijer Andrej Plenković pozvao je na „diplomatsko rješenje sukoba” koje bi podrazumijevalo i uspostavu neovisne palestinske države. Time se, poručuje Banski dvori, Hrvatska nastavlja držati ranije zacrtane vanjskopolitičke linije – podrške međunarodnim naporima da se okonča nasilje i postigne trajni mir.
Predsjednik Zoran Milanović u istom se trenutku odlučio za mnogo oštriji vokabular. Izrael, tvrdi, provodi „zločinačku politiku”, a državom upravlja „zločinačka klika” koja „želi svijet uvući u rat”. U takvim okolnostima, poručuje, Zagreb „s tom državom ne treba imati posla”.
Riječ je o još jednom javnom sudaru Pantovčaka i Banskih dvora, i to u polju koje Ustav, u članku 99., izrijekom traži da predsjednik i Vlada oblikuju zajednički. Tijesna kohabitacija dviju institucija godinama je predmet prijepora, no upada u oči da se razilaženje produbljuje baš kad globalna sigurnost visi o koncu – od rata u Ukrajini do bombardiranja Pojasa Gaze, a sada i izravnih okršaja Izraela i Irana.
Plenkovićevu retoriku odlikuje diplomatska suzdržanost i naglasak na složenosti bliskoistočnih odnosa; Milanovićeva je, pak, otvoreno gruba i bez rukavica, bez zadrške prema dugogodišnjim uzrocima neprijateljstva. Posljedica je da Hrvatska u ovom trenutku na međunarodnoj sceni istupa s dvije različite poruke – jednom Vladinom i drugom predsjedničkom.
Zakon ne predviđa arbitar koji bi pomirio takve javne razmirice, no analitičari upozoravaju da zvučna disonanca može umanjiti vjerodostojnost države. Dok ratna retorika eskalira na Bliskom istoku, domaća se javnost pita: tko zapravo govori u ime Hrvatske?
