Iako je ropstvo formalno zabranjeno još 1981., a kažnjivo dodatnim zakonima iz 2007. i 2015., u Mauretaniji se i dalje bilježe slučajevi tzv. nasljednog ropstva. Humanitarne organizacije procjenjuju da tisuće, pa i desetci tisuća ljudi, ponajprije iz zajednice Haratin, žive u uvjetima prisilnog rada, ekonomske ovisnosti i potpunog podređivanja „gospodarima”.
Aktivisti tvrde da je politička volja za suzbijanje robovlasništva slaba: državno tužiteljstvo povremeno pokreće postupke, ali zakoni se provode sporadično, a lokalni klanovi pružaju snažan društveni otpor promjenama.
U izvješćima iz 2025. godine međunarodne udruge za ljudska prava ponavljaju dugogodišnju kritiku službenog Nouakchotta zbog diskriminacije crnog stanovništva i nedostatka sustavne zaštite robova. Amnesty International i druge organizacije upozoravaju na:
• zlostavljanja i nepravedne radne uvjete;
• ograničen pristup obrazovanju i pravosuđu za potomke robova;
• spor proces reformi unatoč zakonskom okviru koji formalno zabranjuje robovlasništvo.
Mauretanija, islamska republika sa 4,9 milijuna stanovnika smještena između Atlantskog oceana, Senegala, Malija, Alžira i Zapadne Sahare, obilježena je dubokim društvenim kontrastima. Arapsko-berberska elita (Bidhan) i dalje dominira politikom i gospodarstvom, dok Haratini i druge podsaharske skupine trpe visoku stopu siromaštva.
Zemlja je kroz povijest bila dio arapsko-islamske trgovine robljem koja je od 7. do 19. stoljeća zahvatila milijune Afrikanaca. Iako suvremeni islamski i državni zakoni nedvosmisleno zabranjuju robovlasničke odnose, ostaci tog sustava i dalje opterećuju ruralne dijelove zemlje.
Politički pejzaž dodatno kompliciraju česti vojni pučevi (posljednji 2008.), optužbe za korupciju, krijumčarenje ljudi i droga te granični sporovi sa Senegalom. Međunarodna zajednica pojačava pritisak, ali bez snažnijeg provedbenog mehanizma teško je očekivati brzi nestanak ovog mračnog nasljeđa.