Gradska vijećnica Mosta u Rijeci Petra Mandić najavila je da će na sutrašnjoj sjednici o ocjeni ustavnosti dijelova Zakona o prostornom uređenju ostati suzdržana, uz poruku da se „o ovoj temi mora raspravljati cjelovito i odgovorno”.
Mandić tvrdi da se u javnosti prijeporne odredbe Zakona prikazuju isključivo kao prijetnja lokalnoj samoupravi, iako u praksi postoji niz slučajeva koji, po njezinu mišljenju, pokazuju opasnost netransparentnog upravljanja prostorom.
-
Rizici centralizacije i klijentelizma
• Osporene odredbe dopuštaju Ministarstvu da intervenira kad su prostorni planovi nezakoniti ili se mjesecima koče ključni infrastrukturni projekti.
• Mandić priznaje da to otvara pitanje dosega državnih ovlasti, ali ističe da se mora preispitati i dosadašnje funkcioniranje lokalne autonomije. -
Riječki primjer Škurinja
• Građani su se protivili višestambenoj gradnji jer je upitna usklađenost s Generalnim urbanističkim planom.
• Unatoč tomu, Grad je prodao ključno gradsko zemljište, čime je, prema riječima vijećnice, investitoru iz grupacije Viking omogućen „zaokruženi“ projekt.
• „Kada vidimo podudarnost urbanističkih odluka, raspolaganja gradskim zemljištem i strukture političkih donacija, tada ne govorimo o planiranju, nego o pitanju povjerenja u upravljanje javnim resursima“, naglasila je. -
„Umaški Manhattan” kao prošireni obrazac
• Sličan model, kaže Mandić, sada se ponavlja u Umagu gdje nastaje veliki stambeno-turistički kompleks.
• I tamo, tvrdi, atraktivne parcele kupuje ista investitorska grupacija, dok gradom također upravlja SDP. -
Kritika SDP-a
• Prema Mandić, upravo su sredine u kojima vlada SDP najsklonije spornim praksama: „Građani imaju pravo znati jesu li odluke donesene u njihovu korist ili u korist onih s najvećim financijskim utjecajem, a odgovornost snosi SDP.“ -
Potreba uravnoteženog rješenja
• Vijećnica upozorava da bi ukidanje spornih članaka Zakona moglo vratiti model potpune lokalne kontrole, bez učinkovitog nadzora.
• Zagovara kombinaciju: zaštitu ustavnog položaja lokalne samouprave, jači nadzor zakonitosti, veću transparentnost i jednak tretman investitora.
Na kraju poručuje da se lokalna autonomija ne može isticati kao štit sve dok postoje opravdane sumnje da se prostornim resursima upravlja u interesu privilegiranih investitora, a ne građana.