Početak srpnja donio je 34. obljetnicu ubojstva načelnika osječke policije Josipa Reihl-Kira, a istraživački novinar Gordan Malić tim je povodom objavio analizu u kojoj, kako kaže, pokušava razbiti „politizirane mitove” o protagonistima rata 1991. godine.
Malić podsjeća da se Reihl-Kir u javnosti ističe kao simbol „mirotvorca” – slično obitelji Zec – dok se istodobno prešućuju stotine ubijene hrvatske djece i branitelja, uključujući i one srpske nacionalnosti. Ključni je Malićev prigovor teza dijela političkih aktera koji rat svode na „ekstreme s obje strane”, uz tvrdnju da su upravo hrvatski ekstremisti likvidirali policijskog načelnika koji je pokušavao zaustaviti sukob u okolici Osijeka.
„Ako je Reihl-Kir ubijen jer je bio za mir, zašto nisu ubijeni i drugi pregovarači sa Srbima – Imra Agotić, Slavko Degoricija, dr. Franjo Tuđman?”, pita se novinar. Podsjeća da su svi oni 1991. godine sudjelovali u razgovorima s JNA i pobunjenim srpskim vodstvom, pri čemu nitko od njih nije zagovarao rat – osobito u trenutku kad Hrvatska još nije imala regularnu vojsku, a naoružanje je bilo blokirano međunarodnim embargom.
Malić naglašava da je Generalštab JNA već tada imao planove napadnih operacija, dok su KOS i srpske tajne službe organizirale mrežu pobunjenih Srba u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te na Kosovu. „Srpsko-jugoslavenska vojska prva je nakon Hitlera i posljednja prije Putina opsjedala i rušila čitave europske gradove”, piše autor, zaključujući da individualni hrvatski pregovarači nisu mogli spriječiti agresiju.
Analiza također problematizira selektivan pristup žrtvama. Dok je ubojica Reihl-Kira u Hrvatskoj odslužio višegodišnju kaznu, većina odgovornih za četverogodišnje razaranje Osijeka, Vinkovaca i Vukovara „mirno živi u Srbiji”. U istom kontekstu spominje se više stotina hrvatskih branitelja srpske nacionalnosti koji su poginuli braneći hrvatsku neovisnost, a čije se žrtve, prema Maliću, u Srbiji i među „političkim Jugoslavenima” sustavno ignoriraju.
Zaključno, novinar tvrdi da nitko od građana Osijeka koji su branili grad ili skrivali se u podrumima nije želio rat, dok su napadači bili motivirani projektom „Velike Srbije” ili očuvanjem Jugoslavije. Stoga odbacuje tezu da se odgovornost za rat može izjednačiti. „Doći će vrijeme da i djeca onih koji su poginuli za Hrvatsku, bez obzira na nacionalnost, saznaju istinu”, poručuje Malić.