Na jednom od brežuljaka Vukomeričkih gorica stoji mala kuća mira. U njoj danas živi Danijela Lazova, rođena 28. rujna 1967., žena koja je u najtežim trenucima Domovinskog rata odlučila ostaviti trogodišnju kćer Rinu i otići na bojište.
Sve je počelo kada su joj tijekom napada na Dalmaciju poginuli prijatelji. Taj gubitak bio je prekretnica: Danijela je rekla – dosta. Prijavila se u postrojbu koja je sudjelovala u oslobađanju dalmatinskog zaleđa i, kako ističe, „svaki se dan borila mislima i oružjem”.
Danas je majka, baka i – kako sama kaže – sretna žena. S Rinom nadoknađuje izgubljene trenutke: „Ponosna sam što sam je odgojila s ljubavlju, iako nismo bile zajedno kad je bilo najteže”, govori Danijela, uvjerena da se život može graditi i nakon rata.
Iako rijetko govori o bojišnici, priznaje da joj je najteže bilo noću: „Kad se stišaju granate, ostaneš sam sa slikama onih koji nisu dočekali jutro.” Prijatelji koji su pali motiv su joj da svake obljetnice zapali svijeću i djeci ispriča zašto je trebalo stati u obranu.
U mirovini voli uređenje vrta i pjev ptica nad Vukomeričkim goricama. „Tamo gdje je nekoć tutnjala topnička paljba, danas čujem samo vjetar u krošnjama. To mi je najveća pobjeda”, zaključuje Lazova, koja svoju ratnu uniformu čuva uredno složenu – kao podsjetnik na odluku koja joj je promijenila život, ali i donijela mir koji sada uživa.