Tri francuske vlade srušile su se u manje od godinu dana, a najnoviji manjinski kabinet jedva je preživio glasovanje o nepovjerenju. Iako je opstao, analitičari ga opisuju kao najslabiju vladu u desetljećima, osuđenu na dvomjesečnu borbu da kroz parlament progura proračun.
Problem, međutim, nadilazi dnevnu političku trgovinu: pad popularnosti Emmanuela Macrona prijeti obilježiti posljednjih 18 mjeseci njegova predsjedničkog mandata i cijelu domaću ostavštinu. Centrist koji je 2017. uz obećanja „revolucioniranja politike”, otvaranja novih radnih mjesta i zaustavljanja krajnje desnice pomaknuo francuski politički pejzaž, danas uživa samo 14-16 % povjerenja birača.
„The crisis in France runs very deep. The problem is there are actually several crises mixed together”, upozorava profesor političkih znanosti Rémi Lefebvre. Prema njemu, financijski dug, rastuće društvene nejednakosti, slabljenje stranaka i uspon Nacionalnog okupljanja (RN) stapaju se u eksplozivnu smjesu koju je Macron – umjesto da je obuzda – još ubrzao.
Okidač aktualne blokade bilo je Macronovo kockanje s iznenadnim, ali nedorečenim prijevremenim izborima u lipnju 2024., održanim dok je stranka Marine Le Pen bila na povijesnom vrhuncu nakon pobjede na europskim izborima. Rezultat je parlament podijeljen na tri bloka – ljevicu, centar i krajnju desnicu – bez apsolutne većine i s podijeljenom Macronovom bazom.
Kako bi spriječio rušenje vlade ovaj tjedan, predsjednik je, zajedno s novim premijerom Sébastienom Lecornuom, zatražio potporu socijalista te simbolično suspendirao najvažniju reformu drugog mandata – mirovinski zakon koji postepeno podiže dob za umirovljenje sa 62 na 64 godine.
Za Lefebvrea, odluka da nakon prošlogodišnjih izbora ne imenuje lijevu vladu, iako je lijevi savez osvojio najviše mandata, „šteti demokraciji” i prijeti da Macronov drugi mandat ostane upamćen kao „kaotičan i neučinkovit”.
Još je oštriji direktor istraživanja javnog mnijenja Stewart Chau: „If there’s one political personality or political movement that emerges extremely weakened from the sequence which began with the snap election of July 2024, it’s Emmanuel Macron and his centrist party, Renaissance.” Prema njegovim podacima, čak ni aktivna međunarodna agenda ne podiže predsjednikove rejtinge; birači mu zamjeraju manjak empatije, a RN više ne vide samo kao protestni, nego i kao realni izbor.
Povjesničar Jean Garrigues ide korak dalje, tvrdeći da je Macron dosegnuo „vjerojatno najgoru” sliku bilo kojeg čelnika Pete Republike. Francuska javnost, kaže, ne osjeća samo razočaranje, nego i otvorenu odbojnost prema predsjedniku koji je 2017. odabran kao „čovjek trenutka”, ali čija su obećanja o slušanju svih političkih strana i građana – u očima mnogih – ostala neispunjena.
Dok se Nacionalno okupljanje učvršćuje kao legitimna alternativa, a parlament ostaje paraliziran, financijski i socijalni pritisci rastu. Ključno pitanje više nije može li Macron provesti reforme, nego može li sačuvati minimum stabilnosti kako bi Francuska uopće usvojila proračun i izbjegla daljnju institucionalnu eroziju.
