Predsjednik Emmanuel Macron imenovao je prošlog tjedna svog dugogodišnjeg suradnika Sébastiena Lecornua za novoga francuskog premijera, petog u manje od dvije godine. Četrdesetogodišnji bivši ministar oružanih snaga dobio je zadaću deblokirati rad teško podijeljene Narodne skupštine i progurati mjere štednje vrijedne desetke milijardi eura kako bi se spriječila dužnička kriza u drugom najvećem gospodarstvu Europske unije.
Macron je sam priznao da je riječ o „neviđenom” izazovu, ali vjeruje da njegov najodaniji „fixer” može izgraditi most između suprotstavljenih tabora. Lecornu je u predsjednikove milosti ušao još 2023. kada je, unatoč fragmentiranom parlamentu, okupio više od 400 zastupnika i osigurao prolazak sedmogodišnjeg programa povećanja vojnog proračuna. Još ranije pomogao je utišati prosvjede Žutih prsluka organizirajući lokalne rasprave predsjednika s građanima.
Kao bivši konzervativac, premijer održava dobre odnose s Les Républicainsima, a poštuje ga i ljevica zbog načina na koji je vodio obrambene reforme nakon ruske invazije na Ukrajinu. Ipak, pravi ispit tek dolazi: mora sklopiti dogovor sa Socijalističkom partijom, a da pritom ne izgubi potporu desnice koja i dalje participira u vlasti.
Prvi znakovi nisu ohrabrujući. Čelnik socijalista Olivier Faure poručio je kako nitko iz njegove stranke neće ući u vladu te da će rušiti kabinet „ako se ništa ne promijeni”. Socijalisti traže obustavu sporne mirovinske reforme te uvođenje poreza na ultrabogate, tzv. Zucmanova poreza, što Macronovi centristi odbacuju kao mjeru koja bi potaknula odljev kapitala. Predsjednik je, međutim, signalizirao spremnost na ustupke oko veličine rezova: plan bivšeg premijera da proračun za 2026. stegne za 43,8 milijardi eura mogao bi pasti u vodu u korist „strukturnih promjena”.
Lecornu je već povukao jedan potez – odustao je od namjere svog prethodnika da ukine dva državna praznika, čime je kupljeno malo dobre volje. No što se više bude oslanjao na podršku oporbe, to će cijena kompromisa rasti. Premijer s potpunim Macronovim povjerenjem možda će morati izvući bolne ustupke upravo od svog šefa – inače bi i sam mogao postati tek još jedno ime na dugom popisu kratkotrajnog premijerskog mandata u Elizejskoj palači.
