Nekadašnji hrvatski reprezentativac Luka Žorić (41) svojevremeno je životario s košarkom, a danas sa suigračem i prijateljem Krunom Simonom vodi boutique hotel u staroj splitskoj jezgri – i dalje duboko uronjen u sport koji mu je obilježio život.
Žorićev početak bio je daleko od glamura. Košarku je upoznao kao osnovnoškolac u rodnom Zadru, no umjesto u KK Zadar završio je u Boriku, što se, prisjeća se, dogodilo „nekako slučajno”. Već kao tinejdžer preselio je u Zagreb nakon što ga je 2000. godine pozvala Cibona. U klupskom „internatu” treninzi su počinjali u pet i pol ujutro, ali pomaka u karijeri nije bilo.
„Cibona mi je jasno dala do znanja da ne vjeruje kako mogu postati euroligaški igrač”, otkriva Žorić. U dvadesetoj godini i bez ikakvog ozbiljnog statusa, kreće kalvarija posudbi – Zabok, Karlovac, Dubrava – koja nije donosila ni minute ni novac. Iznos koji je tada primao uspoređuje s današnjih 300 eura mjesečno.
Potrage za prilikom vodile su ga i do Pariza, gdje je radio s kanadskim stručnjakom Gordonom Herbertom (kasnijim svjetskim prvakom s Njemačkom). No Cibona mu u prvom trenutku nije željela dati ispisnicu. Kad je napokon stigla – uz uvjet da zaigra za Dubrovnik – Žorić je uhvatio ritam i pomogao klubu do petog mjesta, dovoljno da privuče pažnju ljubljanske Olimpije.
Taj projekt, predvođen trenerom Pinom Grdovićem, bio je šaren: „Grdović je govorio talijanski, Finac Teemu Rannikko prevodio na engleski, a onda bi netko treći preveo na naš”, smije se Žorić kada se prisjeti Eurolige u kojoj je prvi put osjetio da može „igrati ozbiljnu košarku”.
Kad je Olimpijin pothvat propao, opet je uslijedio povratak u Dubrovnik, potom sezona u Šibenki. Igrački je napredovao, financijski – jedva. „Vozio sam tatin stari Mercedes koji nije imalo smisla zaključavati. U Dubrovniku sam igrao za 6.000 kuna, u Šibenki je trebalo biti više, ali taj novac nije dolazio.” Od povremenih poslova plaćao je vlastite individualne treninge kako bi dobio mišićnu masu i snagu.
Danas, dvadeset godina poslije, Žorić se s osmijehom osvrće na periode kada je „jedva spajao kraj s krajem”. Hotel koji vodi sa Simonom svjedoči da je upornost iz djetinjstva – naučena u obitelji obilježenoj ratom i gubitkom – ipak donijela rezultat. Iako ga sada često možete zateći iza hotelske recepcije, košarka za njega nije završena priča: Žorić i dalje, kaže, živi na parketu – samo s nešto stabilnijim mjesečnim primanjima nego onih „300 eura” s početka karijere.