Pronalaženje pristupačnog najma u Zagrebu postalo je gotovo nemoguća misija: garsonijera u širem centru više se ne nalazi ispod 500–550 eura, dok prosječna obitelj s dvije plaće jedva pokriva stanarinu, a s jednom to postaje neizvedivo.
Sve skuplje rente nerijetko premašuju mjesečnu ratu stambenog kredita, pa se klasično podstanarstvo mnogima više ne isplati. Studenti i zaposleni samci sve se češće odlučuju za zajedničko stanovanje – bez cimera jednostavno ne mogu pokriti troškove.
Ključni poticaj eksploziji cijena jest masovno preusmjeravanje stanova i kuća na smještaj stranih radnika. Kako procjene govore o tisućama novopridošlih radnika, tržište se brzo prilagodilo. Jedna agencija za nekretnine otkriva: „Takvi oglasi čine 90 posto onih nekretnina koje imamo u ponudi za najam.”
Poduzetniji vlasnici uočili su priliku. Stan koji je donedavno donosio 600–700 eura sada se, uz minimalne preinake i najam „po krevetu”, pretvara u izvor prihoda od oko 1400 eura mjesečno. Kod kuća zarada još brže raste.
Ekstreman primjer nalazi se u Dubravi, gdje je kuća na tri etaže pretvorena u – kako ga vlasnik naziva – „polu-hostel” za čak 60 osoba. Svaka etaža nudi dvadeset ležajeva, zajedničku kuhinju i kupaonicu s više tuševa. Cijena po osobi kreće se oko 200 eura, a ponegdje doseže 250 eura.
Za vlasnike ovo znači siguran prihod i do 2800 eura mjesečno, uz, kako jedan od njih kaže, „nemam previše brige, a novac je redovit”. Građanima koji traže „običan” stan pak ostaje plaćati vrtoglave cifre ili dijeliti krov s desecima cimera u improviziranim višekrevetnim sobama.
Trend pretvaranja stanova u spavaonice, potaknut priljevom radnika i nedostatkom regulacije, nastavlja pritiskati već pregrijano zagrebačko tržište najma, ostavljajući klasičnim podstanarima sve manje prostora – i sve višu cijenu.