„Bila je to prava kulturna ekspanzija.” Tako 83-godišnja Laura Bogdanov opisuje razdoblje u kojem je Istarsko narodno kazalište (INK) u Puli, krajem 1950-ih i tijekom 1960-ih, bilo središte umjetničkog života Istre.
Bogdanov, rođena u Taru, na daske INK-a došla je najprije kao pjevačica i glumica, a potom postala vlasuljarka i šminkerica. U maloj kazališnoj radionici, prisjeća se, izrađivale su se perike, brade i brkovi po strogim pravilima: „Prvo se uzimala mjera glave, na drvenu glavu stavljala mrežica, pa se malom iglicom uvezivale po dvije, tri vlasi. Taj je posao trajao satima.” Šminka je zahtijevala sličnu preciznost – nekoga je trebalo učiniti mlađim, nekoga starijim, a izrazi lica morali su pratiti karakter lika.
Premda se tada živjelo skromno, Bogdanov ističe da su kazalištarci „živjeli jako bogat život” zahvaljujući čvrstom kolektivu i želji za izvrsnošću. Upravo zato, kaže, ne želi da se to poglavlje pulske povijesti izgubi iz javnog sjećanja.
Zlatni niz brojeva potvrđuje njezina sjećanja: do 1970. INK je postavio 213 premijera i odigrao 2 050 predstava, gostovao po cijeloj Istri te ugostio ansamble iz Karlovca, Varaždina, Rijeke i Beograda. No, zbog dotrajalosti zgrade gradske su vlasti 1970. zatvorile kazalište, a već 1971. raspušten je stalni ansambl. Dio tehničkog osoblja nastavio je rad u ustanovi Istarska scena, dok je 1977. osnovan Centar za scenske i likovne djelatnosti, zadužen za kulturna događanja u regiji.
Osobni život Laure Bogdanov obilježen je tragedijama – izgubila je jedinu kćer – ali optimizam nije napustila: „Sretnija sam u svojoj nesreći, nego netko u svojoj tobožnjoj sreći.” Danas, s nepokolebljivom elegancijom i jasnim sjećanjima, poručuje da je obveza sadašnjih generacija očuvati uspomenu na ljude koji su oblikovali kulturni identitet Pule i Istre.