Poznatiji po sudnici nego po provi na barci, mr. sc. Renato Martinčić iz Labina već sedamdeset godina pauke i paragrafe vješto slaže paralelno – u radnoj sobi i na valovima.
Martinčić je u pravu gotovo čitav život: deset je godina vodio Općinski sud u Labinu, a od 1979. odvjetnikuje u zajedničkom uredu sa kćeri Natašom. Unatoč 59 godina staža, 86-godišnjak i dalje dolazi na posao – doduše, u skraćenom terminu, jer ostatak dana čuva za drugu strast.
„Ribolov je moj život, druga ljubav”, kaže Labinjanin koji je prvu udicu bacio sa 15 godina, netom po selidbi iz rodnih Salakovaca u Rašu 1946. U Raškom je kanalu lovio jegulje, potom orade oko Trgeta, Ravni i Prtloga. Dosad je promijenio četiri barke, a danas uglavnom lovi na udicu; parangal je, priznaje, postao raritet.
Strast je pretočio i u administraciju sporta: više od 20 godina vodio je komisiju za statutarna pitanja Hrvatskog saveza za sportski ribolov na moru i bio njegov generalni opunomoćenik. Predsjedavao je Istarskim savezom za sportski ribolov, međunarodnom udrugom Alpe-Adria, te društvom Kvarner Rabac. Danas je doživotni počasni predsjednik čak triju organizacija – županijskog ribolovnog saveza, labinskog Kvarnera i Alpe-Adrije, čije je sjedište iz Trsta preseljeno u Ljubljanu.
Na tom je popisu i niz priznanja; posljednje je stiglo nedavno u Rijeci, gdje mu je Hrvatski savez uručio plaketu za 60 godina rada Društva sportova na moru Kvarner Labin Rabac.
U ribolovu, tvrdi, najviše cijeni mir kojega nema ni u sudskim hodnicima ni u odvjetničkim spisima. Kada more utihne, a vrh štapa zatreperi, Martinčić pouzdano zna – još je ima, i ribe i volje: „Sve dok mogu držati udicu, ne idem u mirovinu.”