Kubanska demografska i gospodarska slika dramatično se urušava: neovisne procjene govore da je broj stanovnika u četiri godine pao za četvrtinu i vjerojatno već skliznuo ispod 8 milijuna. Službena statistika priznaje 9,75 milijuna ljudi, što je 300 000 manje nego 2023., no vlast izbjegava riječ kriza.
Prema istraživanju ekonomista Juana Carlosa Albizu-Camposa i Dimitrija Fazita de Almeide Rezendea, Kuba bilježi najbrži pad stanovništva na svijetu – oko 820 000 ljudi godišnje. Između 2022. i 2023. populacija se smanjila za dodatnih 18 %, a zemlja petu godinu zaredom ima više smrti nego rođenja. Više od 25 % stanovnika starije je od 60 godina, dok većina iseljenika spada u dob od 15 do 59 godina; 57 % su žene, a 77 % u reproduktivnoj dobi.
Glavni uzroci egzodusa isprepliću se u onome što stručnjaci nazivaju „poli-krizom”: šest desetljeća američkog embarga, dugotrajna gospodarska stagnacija, urušene javne usluge i politička represija. „Mladi poručuju: ‘Odlazim, neću imati djecu, jer bismo gladovali’”, kaže Albizu-Campos, koji trend smatra nepovratnim.
Gospodarski kolaps prati dvostruki udar: BDP je 2020. potonuo 10,9 %, skroman oporavak 2021.–2022. preokrenut je novom recesijom, a UN predviđa još 1,5 % pada u 2025. godini. Od 15 ključnih sektora, 11 je u minusu; šećer (-68 % u pet godina), ribarstvo (-53 %) i poljoprivreda (-52 %) najviše su stradali, dok su prihodi od turizma pali 60 %.
Na ulicama Havane gomila se smeće, zgrade u Starom gradu se urušavaju, a višesatni nestanci struje potiču povremene prosvjede. Mladi visokoobrazovani Kubanci poput inženjera Cristiana Cuadre rade bilo što – od vožnje taksija do prodaje suvenira – samo kako bi uštedjeli za kartu u jednom smjeru. „Ako možeš, odeš – ovdje nema budućnosti”, kaže 23-godišnji Cuadra.
Predsjednik Miguel Díaz-Canel sve češće nastupa u vojnoj uniformi, hvaleći civilnu zaštitu nakon razornih oluja poput uragana Melisse, no stanovnici i dalje trpe višednevne nestanke struje i epidemije denga groznice. Vlada odbacuje upozorenja o humanitarnoj katastrofi, ističući da prema UN-ovu indeksu višedimenzionalnog siromaštva samo 0,1 % Kubanaca živi u teškom siromaštvu.
Dok ekonomist Juan Triana Cordoví ukazuje na kombinaciju američkih sankcija i „sklerotičnog” državnog modela, sociologinja Elaine Acosta González upozorava na „krizu skrbi”: masovno iseljavanje žena ostavlja starije bez nužne pomoći. Liječnice i učitelji, nekoć ponos sustava, odlaze, rušeći temelje obrazovanja i zdravstva.
Oporbeni aktivisti u egzilu, poput Joséa Daniela Ferrera i Luisa Leonela Leóna, tvrde da režim sustavno „prazni otok” protjerivanjem protivnika, dok više od 700 ljudi iza rešetaka čeka duge kazne nakon prosvjeda 11. srpnja 2021. Unatoč nadama dijaspore u promjene, unutar Kube opozicija ostaje sputana brzim uhićenjima.
Hoće li se promjene dogoditi iznutra ili će se sustav urušiti pod teretom demografskog i ekonomskog sloma? „Povijest će reći”, poručuju umorni stanovnici otoka koji se sve češće odlučuju – za odlazak.