Arif Sitnica (75) jedno je od onih lica koje Zadrani svakodnevno susreću, premda ga ratne devedesete ondje nisu dovele po vlastitom izboru. Rođen 1950. u Banjoj Luci, prošao je sve novinarske faze – od tiskare do uredništva – prije nego što ga je rat otjerao najprije u Daruvar, a 1997. u grad podno Velebita.
„U Zadru nikoga nisam poznavao, niti je poznavao netko mene. Kao da smo pali padobranom u nepoznato. Kasnije se pokazalo da smo se spustili u najljepši grad na svijetu”, prisjetio se.
U više od četvrt stoljeća, fotoaparat mu je postao produžetak ruke: bilježi pukotine kaldrme Poluotoka, subotnju „špicu“, sela zadarskog zaleđa i svaki otok arhipelaga. Njegov arhiv svjedoči i radosti turističkih sezona i tišini zimskih popodneva.
Život ga, međutim, nije štedio. U razmaku od samo nekoliko godina izgubio je oba sina zbog srčanih mana: Danijela, talentiranog glazbenika koji je karijeru gradio u Berlinu, i Vedrana, poznatog zadarskog fotografa. „Tužan sam kad vidim kako je bilo nekada, a kako je danas. Nije prošlo puno, a sve je postalo brzo i površno”, kaže, priznajući da mu uspomene nikad ne zaspu.
U tim uspomenama, fotografija ostaje utočište. Svaki novi kadar podsjetnik je na sinove, ali i na grad koji mu je ponudio dom bez pitanja o podrijetlu. Premda „Zadranin koji to rođenjem nije“, Sitnica je postao kroničar prostora i ljudi kakvog grad godinama nije imao – tih, uporan i s objektivom uvijek spremnim zabilježiti trenutak prije nego što ga proguta brzina modernog života.